Knjiga sedmice: Herta Müller „Ljuljačka daha“

Čitanje knjiga je savršen trening za mozak! Tjera nas na razmišljanje, stvaranje slika u glavi, donošenje zaključaka i otvaranje sasvim novih vidika. Sve dobre knjige djeluju istinitije kao da su se stvarno desile i nakon što pročitaš jednu, osjetićeš kao da se to desilo tebi i nakon toga ona pripada tebi: dobro i loše, uzbuđenje, kajanje i žalost, ljudi i mjesta i kakvo je vrijeme bilo.

 

Herta Müller „Ljuljačka daha“             

 

Herta Müller  rođena je 1953. godine u Rumuniji. Studirala je germanistiku i rumunsku književnost na Univerzitetu u Temišvaru. Od 1987. godine živi u Berlinu kao spisateljica. Dobila je brojne njemačke i međunarodne nagrade, a 2009. godine dobila je Nobelovu nagradu za književnost.

Nakon što je 1987. uspjela napustiti Rumunsku i preseliti se u Njemačku, već je krajem osamdesetih otkriva njemačka publika čitajući njezinu zbirku pripovjedaka Nizine. Devedesetih postaje jednim od najvažnijih imena na zapadnoeuropskoj književnoj sceni s dvama romanima “Remen, prozor, orah i uže” (OceanMore, 2002.) i “Da mi je danas bilo ne susresti sebe” (OceanMore, 2005.). “Ljuljačka daha” (Atemschaukel) objavljena je 2009. godine.

Taj roman pokazuje da, kako sama Herta Müller kaže, nijedan odlazak nije konačan. U svojim intervjuima ističe da je neraskidivo vezana za prošlost i iskustvo diktature, strah te sjećanja na djetinjstvo i mladost u skučenoj rumunjskoj provinciji banatskih Švaba, koji su nakon pada nacističkog režima 1945. mahom (sve žene i muškarci između 17 i 45 godina) bili odvedeni u ruske logore kako bi kao pripadnici naroda koji je sve razorio pomogli u obnovi.

“Ljuljačka daha” fikcionalna je autobiografija sedamnaesetogodišnjeg Leopolda Auberga, kojega 1945. odvode u ukrajinski logor. U njoj se visoko artificijelnim jezikom pripovijeda život koji počinje iza nulte točke egzistencije, u logoru.

Leo Augberg koji odlazak u logor doživljava kao oslobođenje od straha da će provincijska sredina otkriti njegovu homoseksualnost i ne sluti da bi priznavanje svoje homoseksualnosti u logoru značilo smrtnu presudu, a još manje da će i nakon propaćenih strahota u logoru ponovno biti gurnut na rub društva i biti izopćenik zabite sredine.

Kao i svi prozni tekstovi Herte Müller, i ovaj roman je vrhunsko književno ostvarenje onkraj svakog biografizma, naivnog povijesnog prikaza i tematiziranja političkog autsajderstva. Njegov zgusnut poetski jezik realne situacije užasa pretvara u snažne univerzalne slike ljudske patnje i snage koju čovjek nalazi u rubnim životnim situacijama, a koje je u prozi Herte Müller prepoznao i žiri za dodjelu prošlogodišnje Nobelove nagrade.

 

Ne zaboravite i ovo djelo potražiti u Gradskoj biblioteci Ilijaš.

 

Knjigu  preporučio: Semir Spahić – Gradska biblioteka Ilijaš