Knjiga sedmice: „Kad sam bio hodža“ autora Damira Ovčine

Knjige otvaraju naš um, oplemenjuju nas i jačaju inteligenciju, proširuju nam vidike, dajući nam široko i raznovrsno znanje i inspirišu nas da promijenimo svoj život i svijet oko nas.

Knjige pobuđuju maštu i nove ideje, što vas može usmjeriti na potpuno novi put u životu, o kojem prethodno niste ni razmišljali. Nesvjesno će se mijenjati vaši ciljevi, želje i prioriteti, a vremenom ćete postajati sve obrazovaniji, pametniji i zreliji.

Damir Ovčina u romanu „Kad sam bio hodža“ piše o paklu ratne Grbavice, sarajevskog naselja izolovanog od drugih gradskih opština, o Grbavici na kojoj su odlučivali neki od najmonstruoznijih srpskih zločinaca. Uz likove kojima ne daje identitetske karakteristike, u roman uvodi i grbavičke ugostiteljske objekte i ulice, dajući im status ravnopravnih književnih junaka i stvarajući ritam romana od kog se kosti lede. Ova knjiga, po mnogo čemu drugačija od dominantne bh. prozne poetike, razlikuje se i po tome što njen autor ne nastupa s pozicije nekog arbitra, niti pišući o zlu označava njegove počinitelje. On piše o ljudima koji su na određenom dijelu teritorije odluke o životu i smrti uzeli u svoje ruke. Piše o njima kao takvim. A oni su samoproglašene vojvode, čelnici paravojnih formacija i lideri beščašća.

Kako u životu ništa nije ni potpuno crno ni bijelo, tako ni u književnosti ne smije da bude. Svjestan toga, Damir Ovčina u zlu kreira junake kojima je ljudskost i u nevremenima osnovna odluka i odlika. Takav je komandir radnog voda kojem narator pripada. Takve su djevojka i baka iz susjedstva koje mu spašavaju život.

Jezik kojim je roman napisan zaslužuje posebnu pažnju. Ovčina je srušio gotovo sve postulate na kojima se književnost zasniva. Izbjegava glagole gdje god je to moguće. Ne koristi pravopis na svakom mjestu za koje mu se učini da bi baš tako trebalo. I zapravo, ima li smisla „lijepo pisanje“ kod opisivanja užasa? Mora li se poštovati uobičajena struktura romana onda kad se piše o neopisivom? Ne mora i ne treba. I zna to Ovčina. I tako maestralno uvodi novi pristup u domaću književnost.

Pristup kojim vlada i osvaja. Njegovi susreti i sjedinjavanja s komšinicom koja mu spašava život i s kojom dijeli to malo intime, opisani su najčešće putem nekoliko riječi koje su nerijetko ispisane jedna ispod druge, a u tih nekoliko riječi on zahvaljujući nesvakidašnjem daru, kreira atmosferu koju neki ne bi mogli dočarati ni putem pet gusto ispisanih stranica teksta. Svako veliko djelo o ratu u osnovi je antiratno.

Knjiga Damira Ovčine svojevrstan je mirovni manifest. Što čovjek pišući uspijeva doći bliže sebi, biće u tome tačniji, s razlogom kaže autor. „Imao sam dovoljno godina dok sam pisao i čini mi se da ne mogu praviti ništa drugo već ono što najviše liči na mene. Moj način pisanja je moj, zato što liči na moj način mišljenja. Nisam pokušavao nikoga impresionirati niti sam išta pokušavao. Nastojao sam pisati onako kako sam od sebe očekujem. Možda je to suština pisanja. Da budeš tačan“, kaže Damir Ovčina, dragocjena pojava na našoj literarnoj sceni.

Autor koji nastupa daleko od pozicije s koje se nastoji objasniti svijet. Zadržao se na jednom segmentu egzistencije, a on je zlo, koje bez dobra i obrnuto ne može postojati. Važan u njegovom umjetničkom i ljudskom biću je odmak od komplikovanja, vještačke težnje da se bude drugačiji te uspijevanje da bude potpuno nesvakidašnji iako mu to nije bila prevashodna namjera.

Njegov pripovjedač vodi nas kroz užase Grbavice i čini da se i sami osjećamo prisutni prilikom ukopavanja ubijenog nesrpskog stanovništva, nazočimo posljedicama silovanja, slušamo ispovijesti majki kojima su odveli muževe i sinove, osluškujemo u mraku korake djevojke koja ga spašava ili topot vojničkih čizama koje vode na prisilni rad, zlostavljanje i u smrt. „Kad sam bio hodža veliki je roman one književnosti čiji se veliki romani zovu Travnička hronika, Prokleta avlija, Derviš i smrt, Hodža strah“. „Kad sam bio hodža roman je u kojem se savršeno dobro razaznaju identiteti. Ali se ne folkloriziraju. Kao što izostavlja glagole, i time postiže strahovito snažan efekt u priči, pisac izostavlja riječi kao što su Muslimani, Srbi, Hrvati, islam, pravoslavlje… Ne spominje ni imena ljudi, osim kad su mu ona potrebna. Ali nema u tome verbalnog nasilja, nema ni viška političke korektnosti.

Samo saznanje da su neke riječi previše puta izgovorene i napisane da bi mogle ponijeti svoja značenja u jednome ovakvom romanu. Iako mu se roman prostire na petsto i trideset stranica, Ovčina se, gdje god je moguće, služi sažimanjem, kraćenjem, izostavljanjem riječi. U njegovom tekstu savršeno govore bjeline“.