Samo šest minuta čitanja dovoljno je da nas oslobodi 60 posto nakupljenog stresa. Nije ni čudo da ljudi govore da su dobre knjige spas za dušu u ovom teškom vremenu. Iz Biblioteke Ilijaš danas nam preporučuju roman Posljednje zbogom kraljici,a kraljica je Marie-Antoinetti.
Godine 1810. svojim prolaskom i pobjedom Napoleon je porušio i ponizio Beč. Agathe, stara učiteljica Marie-Antoinette, sjeća se posljednjih kraljičinih dana u Versaillesu nakon zauzimanja Bastilje, a posebno dana kada je kraljevska porodica napuštena.
Njeno pisanje, pomalo grozničavo ali vrlo podrobno, vraća sjaj Dvora, čiji život spretno usklađuje ta kontroverzna kraljica.
Chantal Thomas (1945., Lyon) stručnjakinja je za 18. stoljeće i direktorica Nacionalnog centra za naučna istraživanja (CNRS). Autorica je više eseja, a za svoj prvi roman Posljednje zbogom kraljici (Buybook, 2008.) dobila je 2002. nagradu Femina. Priča o kraljici Marie-Antoinetti, o vremenu francuske revolucije, o raspadu jednog svijeta, ispričana je, neočekivano, iz perspektive kraljičine čitateljice Agathe-Sidonie Laborde. Upravo taj pristup, u historiografiji poznat kao ‘perspektiva odozdo’, omogućuje autorici da se ne usredotočuje isključivo na politički aspekt revolucionarnih zbivanja, već na suptilna zapažanja života u Versaillesu u trenucima propadanja staleškog društva. Pripovijedanje je retrospektivno – čitateljica se nakon vremenskog odmaka, u Beču, prisjeća života na dvoru, govori o raspadu svijeta koji se zove ‘Stari režim’ i pritom se ne usteže od kritike Napoleonova režima koji ruši sve pred sobom. Njena je priča pokušaj da sačuva sjećanje na vrijeme čiji se znakovi žele izbrisati, kako bi povijest počela od Novih pobjednika: ‘Ono što mene poražava je naša šutnja. Naše licemjerje što smo se povinovali zapovijedi da šutimo o Louisu XVI i Marie Antoinetti, koja je nametnuta u Beču i svugdje na stranim dvorovima.’
Agathe-Sidonie priču započinje svojim dolaskom u dvor u službu kraljičine čitateljice. U fokusu njene pripovijesti svi su detalji vezani uz Kraljicu – njene trudnoće, način hoda, odijevanje. Dvor Versailles je bio posebno mjesto, svijet za sebe u kojem se vrijeme mjerilo na neki drugačiji način, pa se na kraju i posve izgubio u takozvanom ‘vremenu svijeta’. Život na dvoru opisan je fascinantno, a posebno je impresivno prikazana unutrašnja trulež i smrad koji je nastao zato jer je dvor smješten na nezdravom terenu.
Pripovjedačica posebnu pažnju posvećuje događajima iz jula 1789., kad kraljevska obitelj napušta dvor. Iz svoje sobe u Beču snovito opisuje trenutke raspada i čini se da odlazak iz dvora nikad i nije preboljela. O Kraljici govori s divljenjem, čitavi odlomci posvećeni su opisu njenog osmijeha, naboru njezine haljine. Premda se Kraljica nije osobito zanimala za književnost (draži su joj bili modni magazini), njezina se čitateljica nije osvrtala na beznačajnost vlastite službe. Chantal Thomas posebno pazi na pripovjedni suspens, pa čitatelja prepušta trenucima napetosti kad dvorska dokolica polako prelazi u paniku koja će na kraju dovesti do bijega iz dvora.
Ovaj roman možemo čitati i kao neku ‘povijest mentaliteta’, jer nam autorica, upućena u povijesna događanja u vremenu revolucije, pruža jedan drugačiji pogled, onaj koji govori o ‘duhu vremena’.
Većina ljudi čita knjige jer su one zabavne, sve ostalo su poželjne beneficije. Bilo da volite zmajeve, djeve, vitezove, vanzemaljce, serijske ubojice, velike ljubavnike ili nešto sasvim drugo, vjerujemo da ćete se uz dobru knjigu i dobro zabaviti. Čitanjem knjige ulazite u njezin svijet i kroz likove doživljavate avanture koje vjerojatno nikada nećete doživjeti u stvarnom životu, smijete se s njima, plačete, nervirate, radujete, tugujete, uživate, zabavljate… Granica u vašem mozgu – nema.
Knjigu preporučila: Jasmina Masnopita-Gradska biblioteka Ilijaš
