KNJIGA SEDMICE: “Srebrena česma” autora Džemaludina Latića

Djelo “Srebrena česma” predstavlja zbirku poezije za djecu Džemaludina Latića. Analizirajući njegove pjesme, možemo zaključiti koliko je pisac privržen svome rodnom kraju kojeg u mnogim pjesmama opisuje s velikom ljubavlju i velika je izraženost njegova divljenja prema rodnom kraju.

Također, kroz njegove riječi možemo uvidjeti njegovu religioznost, veliko poštovanje prema vjeri, te naglašavanje važnosti i veličanje iste. Stoga i ne čudi da su književni kritičari rekli za zbirku poezije “Srebrena česma” da je citiram: “najmuslimanskija u cjelokupnom bh. stvaralaštvu ove vrste”. Latić je završio medresu i Islamski teološki fakultet, što će reći da je odlično poznavao islamsku religiju, ta ista znanja se mogu uvidjeti analizirajući njegove pjesme.

Njegove pjesme su lirske pjesme, od kojih su neke rodoljubne, misaone, ljubavne, opisne. Djelo nosi naziv prema istoimenoj pjesmi “Srebrena česma”. Nije teško doći do zaključka zašto se djelo zove “Srebrena česma” i zašto ovu pjesmu izdvaja. Voda je vrlo važan element i život bez vode na zemlji bi bio nemoguć, ali za osobe muslimanske vjeroispovjesti, voda ima daleko veći značaj.

U islamskoj religiji prije svake molitve/klanjanja peru se noge, ruke, lice vodom, kako bi čisti održali obred molitve/klanjanja. Knjiga je podijeljena u pet dijelova: Iz sobe moje sestre, Niz šume i proplanke, Nježno naše srdašce, Šejtanija i Uspavanka iz mog zavičaja.

U prvom naslovu pjesnik piše o svom krajoliku, sestri, djedu, prošlosti, ljubavi prema svom rodnom kraju, djevojkama koje je volio najiskrenije. U drugom dijelu opisiva svoj krajolik, životinje koje stanuju u njegovom kraju, izražava suosjećanje sa životinjama koje su nježnije i nezaštićene pred velikim grabljivcima.

U trećem dijelu govori o ljudima koji nemaju dobrote u sebi, o nama samima koji imamo dobro srce, ali ga zli ljudi iskorištavaju i stoga se pjesnik poistovjećuje sa životinjama koje su krhke i nezaštićene. Također, govori o svojoj djevojci s kojom se ne želi svađati, već sa njom želi uživati u životu i ljubavi. A posebno je divna pjesma koju posvećuje svojoj kćeri Nasifi u kojoj govori kako je svijet okrutan, kako žali što će ona odrasti, što se on više neće moći igrati sa svojom malom djevojčicom.

U četvrtom dijelu pjesnik piše o Šejtaniji, djevojci koju nitko nije volio i svi su je izbjegavali i igrom slučaja je došla kod Fate i Zlate koje nisu voljele Šejtaniju, ali kako je vrijeme odmicalo, tako je njihovo prijateljstvo raslo. Na kraju je Šejtanija otišla, a Fata i Zlata su žalile za njom.

U zadnjem naslovu pjesnik piše o nekim običajima u Bosni, poput igara koju roditelji uče svoju djecu. Također, piše o svome sinu za kojim žali i pati, bol je velika jer njegovog sina više nema, dao je svoj život za Bosnu. I pjesnik piše ponosno o svojoj Bosni, rodnoj zemlji. Piše o njenim prirodnim ljepotama, veliča je i divi joj se i spreman je dati svoju krv za odbranu Bosne.

Knjiga je namijenjena djeci šestog razreda, možete je pronaći na policama Gradske biblioteke Ilijaš.