MJESTO ZA REKLAMU

Samo ljubav prema čitanju može spriječiti zlo koje izvire iz ograničenih ljudi oko nas. (Elizabeth Hamilton)

Amila Kahrović Posavljak rođena je u Sarajevu 1984. godine. Nakon završene Treće gimnazije upisala je studij književnosti naroda Bosne i Hercegovine i studij komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je diplomirala, a na istom fakultetu 2014. godine obranom magistarskog rada na temu “Odnosi među kulturama u romanima Travnička hronika Ive Andrića i Istanbul: grad, sjećanja Orhana Pamuka” stekla je zvanje magistrice književno-historijskih znanosti.

Amila Kahrović Posavljak ispisala je stranice odlične proze posvećene nasilnoj smrti djece u poraću, djece koja ništa, sem jedna drugih nisu imala. O jednom svijetu koji nestaje i pokušaju da se preživi život u prividu mira pripovijeda nam kroz naratorku Aminu, predstavnicu još jedne izgubljene generacije, one koja od života nema nikakvih očekivanja, naviknuta da se sve oko nje pretače u groblja.

O romanu „Smrtova djeca“

Piše: Viktor Ivančić

Amila Kahrović Posavljak piše bez milosti. Moglo bi se reći da nas njezin uznemirujući romaneskni prvijenac vodi na putovanje u srce traume, kroz brutalnu stranu djetinjstva, kroz pakao odrastanja, prostor ispunjen okrutnošću i beznađem, unutar kojega skupina tinejdžera traga za smislom i prepušta se samodestruktivnom buntovništvu. Usko fokusirana perspektiva istovremeno omogućuje panoramski široku sliku, jer ne radi se tek o gradskome kvartu s njegovim prljavosivim i grafitima išaranim inventarom, već o ruševinama društva i ruševinama svih vrijednosti – uključujući one što su nekoć služile kao formativni orijentiri – nakon povlačenja ratne stihije. Rat se u ovome romanu izravno ne spominje, ali sve vrijeme pulsira svojim kobnim posljedicama. Iznimno sugestivnom naracijom, od koje će nježnije duše vjerojatno zaboljeti stomak, Amila Kahrović Posavljak približava nam hiperrealizam tranzicijske distopije, ambijent kao stvoren za drobljenje nade, pa će i fraza o onima što „tek zakoračuju u život“ voditi u kolektivno gubljenje tla pod nogama. Ako tu ima mjesta za budućnost, ona je takva da se do nje dopire kroz ušicu igle.

Piše: Almin Kaplan

Roman „Smrtova djeca“ autorice Amile Kahrović Posavljak istinski je ispisana proza. Britkim jezikom autorica piše knjigu o odrastanju u ratnim okolnostima, o ratu koji se batrga u dječjim tijelima kao kakva bolest, kao nešto mračno i neopipljivo, kao kuga… To je vrijeme kada su roditelji djecu čuvali uglavnom od snajpera i gelera vjerujući da su tako i njihove duše bezbjedne. Dok očevi svoju brigu razvodnjavaju alkoholom po kvartovskim granapima, djeca po memljivim haustorima ruke mrljaju mrakom kao nekada tintom, s njim se stapaju i u njegove dubine propadaju kao u rupe u vremenu… U našim malim književnostima malo je ovakvih knjiga, hrabro i tačno napisanih, koje su ujedno i vjerodostojno svjedočanstvo jednog vremena i ozbiljna i snažna literatura. Smrtova djeca su sitnim dječjim očima prosijan ratni užas.

Piše: Kristina Ljevak

Neće biti dovoljno olova da se saliju sve naše strave niti načina da se procesuira iskustvo koje nas je obilježilo. Možda su sva nesretna djetinjstva nalik jedna drugom, ali sarajevska ratna i poratna najčešće ni na šta ne liče. O užasu koji nas je definisao i propasti koja je došla po nas, Amila Kahrović-Posavljak piše onako kako niko do sada nije pisao u postratnoj bosanskohercegovačkoj književnosti. Ova knjiga biće, između ostalog, gorki saveznik na putu prihvatanja činjenice da cijeli svijet postoji samo da se polako pretače u groblje.

„Smrtova djeca“ nisu ispovjedna proza niti pokušaj dnevničkih bilješki o iskustvima odrastanja u ratu i poraću. Nema tu ničega što bi moglo biti simpatično, a da je ispričano iz perspektive tinejdžerke, što naratorica i jeste. Nema ni naznaka humora, kao dominantne mentalitetske odrednice, pa da zahvaljujući njemu čitalac i čitateljica udahnu vazduh i nastave. Nema strukture zbog koje bi vas bol u želucu barem na trenutak napustio. Ako neko pomisli da je ovo nemilosrdan pristup neka se sjeti da ništa drugačija nije ni smrt, kao što najčešće ni život drugačiji nije.

Knjige su naše najtiše i najvjernije prijateljice, najlakše je doći do njih, daju najmudrije savjete i najstrpljivije su učiteljice. (Charles W. Eliot)

Share.

Comments are closed.