Na današnji dan rođen nobelovac Ivo Andrić

stevan_kragujevic_ivo_andric_u_svom_domu-620x350Prije 124 godine u Travniku je rođen Ivo Andrić, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1961. godine za roman “Na Drini ćuprija” i jedan od najznačajnijih pisaca sa prostora bivše Jugoslavije.

Andrićev lik i njegovo djelo od rođenja do njegove smrti i kasnije prate brojne kontroverze.

U Muzeju Rodna kuća Ive Andrića u Travniku nalazi se izvod iz matične knjige krštenih Crkve sv. Ivana Krstitelja u kojem je upisano da je 9. oktobra 1892. godine rođen Ivan Andrić, sin Antuna Andrića i Katarine Pejić.

Kad su mu bile dvije godine, nakon smrti oca, majka je zbog izuzetnog siromaštva bila prisiljena sina poslati na staranje u Višegrad kod rođaka Ane i Ivana Matovšika. Andrić u Višegradu završava osnovnu školu, a zatim srednju školu. Veliku gimnaziju (danas Prva gimnazija) završava u Sarajevu živeći s majkom na Bistriku, u tipičnoj sarajevskoj mahali, da bi studij filozofije, istorije i filologije završio u Zagrebu, Beču i Krakovu…

Doktorsku disertaciju odbranio je na Unverzitetu u Grazu. Tema njegove disertacije je “Razvoj duhovnog života u Bosni pod uticajem turske vladavine”, napisana je na njemačkom jeziku, a sam Andrić za života nikad nije dozvolio da se ona prevede te je prvi prijevod objavljen posthumno 1982. godine.

Umro je 13. marta 1975. godine u Beogradu, a dan nakon smrti je kremiran i sahranjen u Aleji velikana na beogradskom Novom groblju.  Andrićevi posmrtni ostaci su na nekoliko sati bili izloženi u Skupštini Beograda, uz počasne straže umjetnika, studenata i drugih.

Od Andrića se na beogradskom Novom groblju oprostio glumac Ljuba Tadić, čitajući dijelove iz piščevih zapisa “Staze”: “…Tako, po nekoliko puta u danu, koristeći svako zatišje u životu oko sebe, svaki predah u razgovoru, ja sam prelazio po jedan deo toga puta sa koga nikad nije trebalo ni silaziti. I tako ću do kraja života, neviđeno i potajno, ipak preći suđenu dužinu višegradske staze. A tada će se sa koncem života prekinuti i ona. Izgubiće se tamo gde završavaju sve staze, gde nestaje puteva i bespuća, gde nema više hoda ni napora, gde će se svi zemaljski drumovi smrsiti u besmisleno klupko i sagoreti, kao iskra spasenja, u našim očima koje se i same gase, jer su nas dovele do cilja i istine.”

Mnogi su mu zamjerali njegovu diplomatsku karijeru u periodu između dva svjetska rata, kada je, između ostalog, bio ambasador Kraljevine Jugoslavije u Berlinu.

Danas Andrića jedni označavaju kao “srpskog”, a drugi kao “hrvatskog” pisca.

No, Ivo Andrić je pisac koji je najznačajniji dio svog književnog opusa posvetio Bosni. Čak i počeci njegovog književnog rada vezani su za Bosnu, kada je 1911. u časopisu “Bosanska vila” objavio prve pjesme i prevode stranih pisaca.

Dok je pohađao gimnaziju u Sarajevu, prvi put se susreo sa svijetom knjiga i književnosti, što je, kako je i sam kasnije priznao, u potpunosti odredilo njegov životni put… Opisao je to Andrić, uz ostalo, i u “Pismu iz 1920.”, objavljenom 1946. godine, u kojem se sjeća prijatelja iz sarajevskih gimnazijskih dana Maksa Levenfelda, u čijoj kući je, kako je napisao, imao prvi susret sa pravom bibliotekom.

“… To poslepodne bilo je za mene doživljaj. Video sam prvu pravu biblioteku u životu i bilo mi je jasno da vidim svoju sudbinu. Maks je imao nemačkih i nešto italijanskih i francuskih knjiga koje su pripadale njegovoj majci. On mi je sve to pokazivao sa mirom na kom sam mu zavideo još više nego na knjigama. To i nije bila zavist, nego osećanje bezgraničnog zadovoljstva i silna želja da se i ja jednog dana tako slobodno krećem po tom svetu knjiga iz kojih, čini mi se, biju svetlost i toplina…”

Prije nešto više od 70 godina objavio je djelo posvećeno rodnom Travniku i jedan od najvažnijih i po mnogima najljepših romana napisanih na južnoslovenskim jezicima –  “Travnička hronika” koji je prvobitno nosio naziv “Konzulska vremena”.

Roman je preveden na više od 30 jezika. Zanimljivo je da počinje i završava u maloj kafani “Lutvina kahva” na rječici Šumeća na početku ili kraju travničke čaršije. Šumeća i danas teče, a Lutvina kafana je također tu, no nema na ovom mjestu, koje i zimi i ljeti obavezno obilaze svi koji dođu ili kroz Travnik prođu, table s napisom koji bi ukazivao na činjenicu da je jedan od najpoznatijih romana bh. nobelovca počeo i završio na tom ili, u najmanju ruku, bio inspirisan i tim mjestom.

Ivo Andrić, međutim, nikada nije zaboravljao na svoje porijeklo: “…Jer, zašto da moja misao, dobra i prava, vredi manje od iste takve misli koja se rađa u Rimu ili Parizu? Stoga što se rodila u ovoj dumači koja se zove Travnik?”

NAJLJEPŠI CITATI : 

  • Beskorisno je u starosti produžavati život. Mladost treba produžavati.
  • Život nam vraća samo ono što mi drugima dajemo.
  • Ćutanje je teško samo onima koji ne misle.
  • Čudno je, kako je malo potrebno da budemo sretni i jos čudnije, kako nam često baš to malo nedostaje.
  • Sva iskušenja, sva ispaštanja i sve patnje u životu mogu se mjeriti snagom i dužinom nesanica koje ih prate.
  • Rana koja se krije, sporo i teško zacjeljuje.
  • Ljepša duša dublje jeca.
  • Ko čini dobro, od njega se još više dobra očekuje.
  • Žena stoji kao kapija na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta.
  • Ono što je najljepše na iskrenoj i dubokoj ljubavi na kojoj je sve lijepo, to je da u odnosu prema onome koga volimo nijedna naša mana ne dolazi do izraza.
  • Mnogo šta što je zlo u nama iščezava, a ono što je dobro ustostručuje se.
  • Što ne boli to nije život, što ne prolazi to nije sreća.
  • Prevariti se u jednoj velikoj nadi nije sramota. Sama činjenica da je takva nada mogla da postoji vrijedi toliko da nije suviše skupo plaćena jednim razočarenjem, pa ma kako teško ono bilo.
  • Znaci koje ostavljamo iza sebe neće izbjeći sudbinu svega što je ljudsko: prolaznost i zaborav. Možda će ostati uopšte nezapaženi? Možda ih niko neće razumeti? Pa ipak, oni su potrebni, kao što je prirodno i potrebno da se mi ljudi jedan drugom saopštavamo i otkrivamo. Ako nas ti kratki i nejasni znaci i ne spasu od lutanja i iskušenja, oni nam mogu olakšati lutanja i iskušenja i pomoći nam bar time što će nas uvjeriti da ni u čemu što nam se dešava nismo sami, ni prvi ni jedini.
  • Između bojazni da će se nešto desiti i nade da možda ipak neće, ima više prostora nego što se misli. Na tom uskom, tvrdom, golom i mračnom prostoru, provode mnogi od nas svoj vijek.
  • Čuvajte se onoga koji živi u vama i na kojeg zaboravljate, a koji često, pred veče,  donosi brza rešenja zbog kojih se, te iste noći, budite kao od udarca i, obliveni vrelim znojem kao rastopljenim olovom, propadate od sramote zbog sinoćnih lakomislenih odluka.
  • Dođu tako ponekad vremena, kada pamet zaćuti, budala progovori, a fukara se obogati.
  • Zato što mogu i što se usuđuju da o svačemu svašta kažu, oni misle da sve znaju.
  • Čini mi se kad bi ljudi znali, koliko je za mene napor bio živjeti, oprostili bi mi lakše sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam propustio da učinim, i još bi im ostalo malo osjećanja da me požale.
  • Nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim svim ostalim na svijetu, bilo je i ostalo osnov moga duhovnog bića, bez obzira na prolazna raspoloženja i trenutna mišljenja koja sam mogao da imam i uspeo da izrazim.
  • Poslovicama se kod nas ubijaju ljudi na najbrži i najnepravedniji način.
  • Što je više pazio šta će uraditi, sve se teže rješavao da uopšte nešto uradi, i sve je manje i radio.
  • Svi smo mi mrtvi, samo se redom sahranjujemo
  • Smisao i dostojanstvo puta postoje samo utoliko ukoliko umijemo da ih nađemo sami u sebi.
  • Toliko je živa kod slabog čovjeka potreba da se vara i tako neograničena mogućnost da bude prevaren.
  • Vrline jednog čovjeka mi primamo i cijenimo potpuno samo ako nam se ukazuju u obliku koji odgovara našim shvatanjima i sklonostima.
  • Veliki praznici i svečani dani mogu da pokažu koliko su nam daleki i oni koje smatramo najbližima.
  • Samoća je raskoš bogatih duhova.
  • Nije najveća budala onaj koji ne zna da čita, već onaj koji misli da je sve što pročita istina.
  • Bezbrižna ravnodušnost je veliki dar i moćno oružje mladosti.
  • Ja se ne bojim ljudi, već onog neljudskog u njima.

 

Anadolija/Radio Ilijaš

 d.getElementsByTagName(‘head’)[0].appendChild(s);