U Sokolini je obilježena još jedna tužna godišnjica otkad je agresor, prije 28 godina u autobusu svirepo ubio 48 nedužnih Bošnjaka iz naselja Ahatovići, Bojnik i Dobroševići, i stradanja 18 šehida i poginulih boraca Armije RBiH, koji su u pokušaju proboja prema slobodnoj teritoriji, poginuli na brdu Ranovača, braneći svoj narod i domovinu. Nakon 12-dnevnog mučenja i torture u logoru Rajlovac dovezeni su u blizinu naselja Sokolina gdje su na zvjerski način likvidirani. Veliki broj porodica stradalih, preživjeli borci i logoraši, delegacija Općine Novi Grad Sarajevo, te predstavnici Općine Ilijaš, Kantona Sarajevo, boračkih udruženja, stanovnici Ahatovića, Bojnika i Dobroševića, danas su položili cvijeće na mjestu masakra i odali počast žrtvama.
Na današnji dan 1992. godine, neprijateljske snage naredile su mještanima Bojnika, Dobroševića, Ahatovića koji su bili zarobljeni u logoru u Rajlovcu, da uđu u autobus koji ih je navodno, trebao odvesti na razmjenu. Ali, tada je neprijatelj, umjesto na razmjenu, 56 nenaoružanih logoraša odvezao u Sokolinu, gdje su ih na najsvirepiji način ubili.
Nakon strašnih tortura koje su prošli u logoru u Rajlovcu, gdje su proživljavali ono što ljudski um ne može ni zamisliti, mnogi od zarobljenih Bošnjaka, nisu ni slutili da će im lažno obećanje dato od agresora „da ih vode na razmjenu“ biti posljednja vožnja – vožnja u smrt.
Neprijateljski vojnici po dolasku u Sokolinu naredili su zarobljenicima da legnu na pod autobusa, a onda su autobus zasuli granatama, mecima i bombama. Od 56 zarobljenika osam ih je preživjelo,od kojih je jedan u međuvremenu preminuo, a ostali su živi svjedoci užasnog zločina počinjenog u Sokolini.
Elvir Jahić, jedan od preživjelih, stopostotni invalid, svakog 14. juna dođe na mjesto stradanja. Kaže da je teško, svake godine iznova doživljavati ono što se prije 28 godina dogodilo njemu i njegovim komšijama.
–Nakon višednevnih pokušaja da se odupremo agresoru, zarobljeni smo i odvedeni u logor u Rajlovcu. Jedno jutro su nam kazali da idemo na razmjenu, ali su nas prevarili i dovezli u Sokolinu kako bi nas mučki ubili. Agresorski vozač i vojnici su izašli iz autobusa i onda je počela kanonada iz raznog oružja, od granata, bombi, puščanih metaka… Nakon što su prestali, ostala su raskomadana tijela, a oni su otišli sa mjesta zločina. Iako teško ranjen, nekako sam uspio dopuzati do obližnjeg potoka, gdje sam pokušao skratiti sebi muke udarajući se kamenom u potiljak kako bih izgubio svijest, ali nisam uspio. Vratio sam se puzajući u autobus gdje sam proveo noć među mrtvim tijelima. Pronašli su nas mještani sela Ravne, Homar i Vukasovići i spasili nas koje smo preživjeli a poginule borce dostojanstveno ukopali, kazao je Jahić prisjetivši se da je i tog 14. juna 1992. godine kao i danas bila nedjelja.
O izvlačenju ranjenika i preživjelih i situaciji koju su zatekli u Sokolii prisutne je upoznao Džafer Herić, član Ratnog štaba u Srednjem.
-Nekoliko ranjenika uz brdo i šumu dopuzali su u Vukasoviće i obavijestili o svemu što se desilo. Mi smo u noći oko dva sata noći i došli iz Gojanovića u Vukasoviće gdje su nas informisali o svemu. Održali smo sastanak sa načelnikom Štaba rahmetli Hrustemom Mališevićem i razmotrili kako da organizujemo evakuaciju i ukop. Jedan je predložio da se sve snimi kamerom i snimak je poslat u Olovo, odakle je o ovom događaju upoznat cijeli svijet. Pokušavao sam tri puta da uđem u autobus ali nisam mogao, potresne slike i zločin ne mogu se shvatiti niti opisati. Pored autobusa bio je kanister benzina ili nafte, imali su namjeru da zapale autobus. U magli i kiši organizovali smo izvlačenje, pripadnici policije, civilne zaštite u muku su uz suze niz lice obavili evakuaciju tijela i obavljen je ukup u Ravnama, a ranjenici evakuisani. Od ovog mjesta Mokro i Ilijaš udaljeni su pola sata, nad nama je također mogao biti izvršen masakr, ali tada o tome nismo razmišljali, prisjetio se Herić. 
Problem je bio kako ljude pokopati, organizovali su izvlačenje ljudi traktorima u kolektivnu grobnicu na Ravne. Bilo je važno izvršiti pravilnu identifikaciju što nije bilo teško jer su imali sa sobom lične dokumente. Važno je bilo da ranjenim bude pružena pomoć, neki su primili ljekarsku pomoć u Srednjem, a neke su vozili i za Tuzlu. Dokumentovali su ovaj zločin u jednom intervjuu, a nekim kanalima snimak i video kasetu poslali u Njujork.
Osman Đozo, predsjednik Udruženja RVI Novi Grad i nosilac aktivnosti obilježavanja godišnjice stradanja kazao je da se na današnji dan desio masakr na nedužnim stanovništvom.
–Obično kažemo dali život, nisu dali nego su ih zvjerski ubili. Samo nas oni mogu okupiti, na ovakvim mjestima treba zastati i šutjeti a ne držati govore, posebno ne političari. I sa jedne i druge strane čekaju da nas napadnu i brišu sa ovih prostora. Došli smo da obilježimo godišnjicu stradanja i da kažemo sami sebi a i svijetu da nismo niti smijemo zaboraviti. Ako zaboravimo, opet će nam se desiti, posebno trebamo našoj zlatnoj djeci govoriti šta nam se desilo, kazao je Đozo.
Važnost obilježavanja ovih događaja naglasio je i pomoćnik u Službi za boračka pitanja Općine Novi Grad Taib Delalić.
-I dan danas fašističke snage i falange djeluju i pričaju o Bosni, oni bi da je komadaju, možda da opet izvrše agresiju. Unutrašnja trvenja plodno su tlo da nas unište i napadaju, svaki narod je propao izjedajući se iznutra, zato samo jedinstveni i složni možemo sačuvati državu BiH, suverenu i nezavisnu, bez obzira na vjeru i naciju, BiH nam je jedini izbor. Oni koji ne pamte svoju prošlost, crna im je budućnost i zato ne zaboravite šta se dešavalo u periodu od 1992. do 1995. godine, kazao je Delalić.
Ubijenim Bošnjacima u Sokolini podignuto je spomen-obilježje, a i autobus u kojem su dovezeni i ubijeni još se nalazi na istom mjestu i svjedoči o nezapamćenom zločinu počinjenom nad nedužnim ljudima.
Nakon polaganja cvijeća i učenja Fatihe kod spomen-obilježja Sokolina, brojne delegacije odale su počast i žrtvama na mjestu masovne grobnice i spomen ploče u mjestu Ravne.
