Tokom praćenja suđenja optuženim za navodne ratne zločine na Čemernu, autor ovih redova je u više navrata pisao kako je sasvim jasno da je optužnica (prvobitno dvije) sročena na brzinu i s ciljem udovoljavanja nečijim zahtjevima, da su svjedoci Tužilaštva (njih čak 120) prikupljeni „s brda – s dola“, da su svjedočenja često kontradiktorna u odnosu na ranije date izjave pred Tužilaštvom ili u policijskim stanicama, da ista nisu tonski snimana i da se već nekoliko puta desilo da svjedoci  tvrde kako nisu izjavili to što stoji u ranije datoj izjavi. Sva ta očita kršenja ZKP-a nedvosmisleno pokazuju da je cilj Tužilaštva i nalogodavaca iz Beograda i Banjaluke (u ovom slučaju tužioca Simovića), da što prije i u što većem broju podnesu potrebni broj optužnica, kako bi se bar približno izjednačio broj presuda za ratne zločine.

I nije samo „Čemerno“ primjer tužilačke grozničave potrage za „ratnim zločincima“ sa druge strane, pisali smo o sličnim slučajevima u istočnoj Bosni, Konjicu, Goraždu, optužbama protiv Orića, Mahmuljina, Dudakovića, Vikića… Sve sa famoznog spiska osumnjičenih za ratne zločine koji je sačinio Dokumentacioni centar za istraživanje ratnih zločinaca Republike Srpske (DCRS) i na kojem se nalazi blizu 3 500 osoba, isključivo pripadnika Armije BiH, HVO-a i MUP-a. (Zanimljivo, među njima je čak i estradna umjetnica Hanka Paldum!!) Ako znamo da je prema podacima OSS-a ukupan broj osumnjičenih za ratne zločine u BiH oko 5300, onda su, bar prema tvrdnjama iz RS-a, Srbi osumnjičeni u 2 700 slučajeva, dakle puno manje nego „na drugoj strani“. Političko – pravni krugovi u Beogradu i Banjaluci tu vlastitu „statistiku“ pokušavaju potkrijepiti i nevjerovatno velikim brojem podignutih optužnica i pokrenutih procesa. Za tako nešto im je potreban i veći broj tužilaca, pa su tako prisiljeni za tužioca postaviti i Vladimira Simovića, čije su glavne „reference“ stažiranje u Opštinskom Sudu u Banjaluci i položaj njegovog oca u pravosudnim institucijama.

Sve ovo za posljedicu ima i jako veliki broj oslobađajućih presuda, na šta su nedavno upozorili OSCE i Delegacija EU u BiH.

“Prvo, stopa osuđujućih presuda u predmetima ratnih zločina na Sudu BiH opada alarmantnom brzinom, potičući zabrinutost u vezi s kvalitetom istrage i optužnica koje podiže Tužilaštvo BiH. Drugo, u izvještaju se navodi da Tužilaštvo BiH ne usmjerava svoje vrijeme i resurse isključivo na istrage i krivično gonjenje najsloženijih predmeta ratnih zločina. To je u suprotnosti s ulogom Tužilaštva BiH u skladu s Državnom strategijom za rad na predmetima ratnih zločina i takva praksa predstavlja rasipanje vrijednih resursa”, kazao je tom prilikom šef Misije OSCE-a u BiH Bruce Berton.“

Berton to nije izgovorio, ali je potpuno jasno na šta se ovdje misli – bez ikakvih ozbiljnih priprema i istražnih radnji, dio Tužilaštva koji je pod kontrolom Banjaluke, bezmalo nasumice podiže optužnice, pokušavajući tako izjednačiti krivicu za počinjene zločine i promijeniti kvalifikaciju ratnih sukoba u BiH.

A kakva je u svemu ovome uloga glavne tužiteljice to će vrijeme pokazati, mada nisam siguran da i ona nije imala vjetar u leđa iz iste kuhinje.

Hoće li uspjeti u tome?

Hoće, ukoliko Država energičnije ne stane u zeštitu svojih nepravedno optuženih građana, ali i zaštitu vlastitih interesa jer svi ti procesi koštaju enormno mnogo, pogotovo oni koji su izgubljeni jer optuženi imaju pravo na naknadu.

Ovdje definitivno najviše „omaste brke“ tužioci koji u tim beskrajno dugim (i sve češće unaprijed izgubljenim) procesima zarade prava mala bogatstva.

Hoće li upozorenje  OSCE-a učiniti da Tužilaštvo ozbiljnije pristupa pripremanju optužnica i samog suđenja, teško je pretpostaviti, ali sa sigurnošću možemo tvrditi da nimalo neće uticati na nastojanja iz Banjaluke da se što većim brojem optužnica izjednači krivica za ratne zločine. Oni tu ne gube ništa; ako nekoga osude, oni su na dobitku, ako ne, oni ne gube ništa jer skupe procese ionako plaća Država koju ne priznaju kao svoju.

Piše: Semir Spahić

Share.

Comments are closed.