Bećir Alikadić iz Goražda i u 93. godini svakodnevno vozi bicikl: Vedar duh i osmijeh ne skida s lica

Ni vrućine ni godine, a ni brige ne mogu zaustaviti Bećira Alikadića iz Goražda. Ovaj 93-godišnjak svakodnevno biciklom prelazi ustaljenu rutu od svoje kuće u naselju Bare do zgrade Crvenog križa, čak tri puta dnevno. U šetnju rado ide, a vedar duh i osmijeh ne skida s lica.

U godinama kada mnogi njegovi vršnjaci jedva izlaze iz kuće, Bećir bez problema okreće pedale i ostavlja iza sebe desetine mlađih. Vitalan je, samostalan i ne treba pomoć.

“Ja sam takav, pozitivan čovjek, to je najvažnije. Smijeh je lijek. Tako bih preporučio svima, da se vole, slažu, žive dobro i ne sekiraju”, poručuje Bećir.

Za svoju dugovječnost i vitalnost zahvaljuje dobrim genima, ali i načinu života. Kaže da je “povukao na majku”, koja je bila vedra i nasmijana, a njena braća, četvorica njih, su doživjeli preko 90 godina.

“Bavio sam se sportom, igrao u folkloru. Ima ljudi što su stalno namrgođeni, a to ne valja. Smijeh produžava život”, govori Bećir dok okreće pedale.

Život ga nije mazio, ali ga nije ni slomio. Rođen je 1933. godine u Goraždu i predeverao je dva rata, oba u svom rodnom gradu.

“Kao dječak od osam godina prelazio sam gradski most 1942. godine kad je bio pokolj. Svega sam se nagledao. I ovaj drugi rat sam proveo ovdje, bio sam komandir Civilne zaštite, imao sam deset ljudi, pomogli smo u svemu. Ali kuću su mi zapalili, mi izašli iz Bara ujutro, a navečer mi kuća gorjela”, prisjeća se.

Cijeli radni vijek proveo je u goraždanskoj “Pobjedi” od njenog osnivanja do 1991. godine, kao metalostrugar. U međuvremenu je služio vojsku, završio školu u Sarajevu, a onda se vratio u Goražde gdje ga je, kaže, čekalo radno mjesto. U penziji je već 34 godine, pa kroz smijeh dodaje kako se i Fondu PIO “oduži” što mu tako dugo šalju penziju.

Pamti izgradnju Radničkog doma, današnjeg Centra za kulturu, ali i izmještanje više od 250 mezareva koje su tadašnje vlasti s tog mjesta prenijele.

“Moj djed je poklonio zemljište pored Drine za mezarje. Tu je bilo i turbe koje niko nije smio dirati. Jedan čovjek, zvao se Binda, ga je srušio. Umro je za 15 dana”, kaže Bećir.

Ostavio je iza sebe mnogo uspomena, i lijepih i teških. Priznaje da mu najviše nedostaje supruga koja je preminula prije mnogo godina, kao i prijatelji kojih više nema.

“Moja generacija je otišla. Ostali su još dvojica, Ibro Mašala i Halil Valjevčić. Penzionera s kojima sam se družio više nema. Ali ja sam i dalje svaki dan u gradu”.

U društvu je uvijek rado viđen, a i politika ga zanima, čak ima poruku za današnje političare,

“Oni misle da će živjeti hiljadu godina. Samo daj, daj, njima daj…sve im malo, traže još. A ne znaju da će i oni jednog dana tamo gdje svi idu. Moraju se ujediniti i doći sebi. Onaj Vukanović iz Trebinja mi se sviđa, ali ima i naših finih”.

Danas, uprkos godinama, Bećir zrači životnom energijom. Snaha ga je, kaže, nagovorila da poslije smrti supruge više izlazi, pa se ponovo počeo družiti s ljudima intenzivnije. I to mu je pomoglo da zadrži optimizam i volju za život.

“Dragi moji, budite veseli, budite sposobni da radite svoj posao, ženite se i udajte, živite dobro, borite se i ne sekirajte se”, kaže ovaj vedri starac.

 

Izvor (klix.ba)