Pandemija koronavirusa u svijetu promijenila je svakodnevnicu ljudi. Ni Ilijaš nije izuzetak. U Srednjoškolskom centru „Nedžad Ibrišimović“ Ilijaš, kao i u svim školama u državi, u toku je online nastava. Đenana Šehić, učenica je IVa razreda, već danima je u samoizoalciji kao i mnogobrojni srednjoškolci, svjesni lične odgovornosti u vezi pandemije koja je pogodila i našu državu. Pitali smo Đenanu kako provodi dane u izolaciji i sa čitateljima portala Radio Ilijaš podijelila je svoje utiske o ovom stanju ali i emocije koje izaziva izolacija od školskih klupa i prijatelja.
“Odjednom dođe neko drugo vrijeme.
U trenutku se promjenilo sve, nismo ni bili svjesni toga. Vječne primjedbe na sunce, kišu, vjetar, zaposlenost, materijalno stanje koje smo uvijek komentarisali i bili nezadovoljni…
Postadosmo odsječeni od svega, ljudi, života, te svakodnevnih aktivnosti.
Dobismo nekakvu izolaciju a ne znadosmo ni šta je to. Kakvo je njeno značenje?
Ali sada shvatamo i svjesni smo da je ona veoma važna u ovoj situaciji, te da je potrebno odgovorno postupiti.
Zatvoreni smo u svojim domovima, mnogo toga je uskraćeno, teško jeste, ali ipak u svakom zlu ima i nečega dobrog. Sada svako ima priliku bolje upoznati samog sebe, razmisliti o nekim važnim i manje važnim stvarima.
Možemo provesti malo više vremena sa svojom porodicom, koju zbog mnogih obaveza sve više zapostavljamo.
Moji dani prije ove situacije, bili su jako burni i ispunjeni raznim aktivnostima, nisam imala vremena posvetiti se nekim stvarima koje sam više voljela i željela raditi. Nikada u životu nisam ovoliko pratila vijesti, život mi se dosta usporio, nigdje više ne moram da žurim.Što se tiče škole, svaki dan pratim online nastavu, rješavam sve po planu i programu i tako provodim većinu vremena. Najteže mi je prihvatiti pretpostavku da više neću imati priliku sjesti u školsku klupu i barem još jednom na tren osjetiti atmosferu školskih dana, jer sam maturant i moje školovanje se ubrzo završava. Posebno mi je teško što možda neću moći obući svoju matursku haljinu.
Svakim danom u razgovoru sa prijateljima primjećujem sve više onih kod kojih se poveća anksioznost. Potpuno očekivano, zbog silnih informacija koje nas zatrpavaju iz minute u minutu. Ipak , izolaciju moramo gledati sa pozitivnije strane i iskoristiti je na najbolji mogući način. Imamo dva izbora da na nju gledamo kao zatočenost ili kao na priliku da konačno posvetimo vrijeme aktivnostima za koje prethodno nismo imali vremena.
Najviše mi nedostaju osobe sa kojim sam svaki dan obavljala zajedničke vannastavne aktivnosti, ali primorani smo da se fizički udaljimo i to je tužno, ali me opet raduje činjenica da je usljed ove situacije porastao i nivo empatije kod mnogih. Nadam se da će nakon pandemije svijet postati neko malo toplije mjesto, da će sve ovo utjecati na ljudski rod, da ćemo shvatiti da smo dosta hladni bili jedni prema drugima i mnogo zaslijepljeni materijalnom utrkom i ubrzanim životima”.
