Knjiga sedmice: “Posljednji bosanski Did” autora Semira Spahića

Ovaj roman, iako nije doslovice historijski, ima cilj da ljude potakne da se više zainteresuju o historiji svoje zemlje, pogotovo što daje emotivnu sliku Bosne transponiranu u historijske okolnosti i istovremenio nudi mogućnost komparacije vremena od prije 600 godina i onoga što se danas događa u i oko BiH. 

Roman “Posljednji bosanski Did” Semir Spahić je pripremao i pisao punih sedam godina. Čitao je, istraživao, pisao, brisao i dobio ovu veliku knjigu koja čitaoce treba potaknuti na razmišljanje o nama samima i našoj prošlosti. Pogotovo ako sagledamo stanje u kojem se Bosna, a i mi sa njom trenutno nalazimo.

Pisao je bez namjere da se ovaj roman nekome svidi, da nekome podilazi, da bude na strani jednih, drugih ili trećih, da bude, nedo Bog politički manifest ili historijska čitanka. Pisao je roman više vođen onim što su mu govorili duša i srce, nego onim što je našao u historiji, u obilju literature koju su objavljivali kojekakvi nacionalni ili još gore, nacionalistički kvazihistoričari koji su historiju Bosne pisali onako kako to odgovara dnevnopolitičkim ili nacionalnim ili još gore, nacionalističkim interesima. I nakon dugotrajnog lutanja po takvim historijskim besmislicama, zapadneš u historijski glib iz kojeg se teško izvući.

Tako se desilo da je u tom historijskom blatu bio dvije godine, dok ga u jednom trenutku nije pokrenuo Avdo Sidran rekavši da on kao pisac nema obavezu da se striktno držim historijskih činjenica i da se sve te njegove dileme mogu zaobići u jednoj rečenici. Avdina pomoć je bila u tome što je u njemu razdvojio pisca i historičara. Doprinos tome dao je i pokojni Dubravko Lovrenović koji mu je jednom rekao da je historija Bosne toliko zamršena da se ponekad i on sam u njoj ne snalazi najbolje, iako slovi za jednog od najboljih poznavalaca historije srednjovjekovne Bosne.

I tako je Semir nastavio. Odrekao se prvobitne ideje, prije će biti njegovog sna, da piše nekakav veliki historijski roman i nastavio pisati sa lakoćom koja mu pri pisanju i nije baš jaka osobina. Semiru nije više bilo od prevelike važnosti kako se Bogumili mole Bogu, da li to čine u crkvi ili hiži, jednom ili pet puta dnevno… nije puno pažnje poklanjao tome kad je vladao Stjepan Ostoja, a kad Tvrtko II… o tim stvarima ko želi da zna više, neka uzme neku od sijaset tih historijskih pisanija i za sebe uzme šta mu zgodno. Ionako imamo tri srednjovjekovne historije BiH. Pa i generalno. Dvije zanimljivosti na primjeru reakcija na Semirovu knjigu ( 750 hiljada Hrvata i Turci koji su došli kao prijatelji ).

Čak je promijenio i karatker svog junaka, Dida Godina – od jednog savršenog bogumilskog vjernika, kakvog upoznajemo na početku romana, on postaje nesigurni pratilac bosanskih kraljeva koji mu daju titule u toj vjerskoj hijerarhiji u zamjenu za usluge sa dobijene pozicije, iako je svjestan da tu poziciju ne zaslužuje jer je u međuvremenu zgriješio. On više nije savršeni, kako su se tada nazivali bogumilski vjerski poglavari jer je zgriješio, slagao, nije ispunio obećanje. On je, htijući po svaku cijenu ostvariti svoj dječački san i postati Did, pristao biti sluga kraljeva iako je bio duboko svjestan da to nije pravi put, i zbog toga često sam sebe prekoreva. Ovakav naćin nečijeg uspjeha vam je poznat, zar ne?

Istina, ovim romanom Semir Spahić želi ukazati na jednu, bar po njemu, nepobitnu činjenicu – da je Bosna jedina koja je u jednom trenutku izgubila jedan narod i njihovu religiju. U potpunosti su nestali Bogumili i njihova vjera. Bogumili jesu bili narod i ono što su oni kao duhovna bića ispoljavali jeste bila religija, a nikako sektašenje kako su to neki tumačili. Bogumilstvo jeste bilo državna religija, jer se jednako ispoljavala na dvorovima kao i u narodu, jer su i bosanski banovi, kneževi ili kraljevi najvećim dijelom bili upravo Bogumili.

 „Smještena na raskrižju različitih civilizacija i religija bili su neshvaćeni i progonjeni. Njihova posebnost je postala njihova tragedija. Sa svojom vjerom, nastali su bosanski Bogumili. Ovo je priča o posljednjem bogumilskom Didu, koji nije uspio spasiti svoj narod“.  – Semir Spahić