Piše: Arnela Fazlić
Polaganjem cvijeća na Spomen-obilježju ubijenim logorašima – žrtvama rata danas je obilježen Dan logoraša općine Ilijaš. To je dan kada se podsjeća na mnogobrojna zatvaranja i protjerivanja Bošnjaka i Hrvata sa područja općine Ilijaš, te cijele BiH. Bolna i živa su sjećanja i danas na period 1992-1995 kada su naši sugrađani zatvarani u logore, ubijani, a mnogi od njih i danas se vode kao nestali.
Predsjednik Udruženja logoraša Općine Ilijaš Meho Orić pozvao je sve logoraše da se odazivaju na svjedočenja kako bi oni koji su mučili i zatvarali u logore bili kažnjeni za ono što su radili nedužnom narodu.
„Prije svega želim svima da se zahvalim što ste došli da obilježimo Dan logoraša. Ja kao predsjednik Udruženja logoraša Općine Ilijaš nisam zadovoljan jer ovdje na ovom mjestu je trebalo prisustvovati najmanje 500 ljudi. Logoraši su zaista ogorčeni i čekaju 22 godine da uđu u pravo i tako ostvare neka primanja. Smatram da je za sve ovo kriva naša država, odnosno političari. Drago mi je što vidim ovu djecu koja su došla da zajedno obilježimo ovaj dan. Ovom prilikom se zahvaljujem direktoru OŠ „Hašim Spahić“ što je omogućio djeci da prisustvuju ovom našem skupu.“, kazao je Orić.
Udruženje logoraša Ilijaš osnovano je 1996. godine i broji oko 800 članova ali veliki broj njih napustili su Bosnu i Hercegovinu. Ove godine udruženje obilježava 22 godine postojanja.
Potresno svjedočenje o golgotama boravka u logoru podijelio je Azmir Šabanović.
„Žao mi je što nas je danas ovako malo ali mi je drago što sam prvi put u mogućnosti da prenesem našoj omladini da sam bio vaših godina kada sam otišao u logor. Taj logor je bila škola i školsko zvono koje vama označava početak i kraj časa meni je označilo kraj djetinjstva, kraj sreće, kraj školskih dana. Tad su mi uzeli ponos, uzeli su mi budućnost, uzeli su mi oca ali nisu uzeli pravo govora. Ja ću zamoliti u ime svih nestalih logoraša, ubijenih , šehida, onih za koje se ne zna da podignemo svoj glas da pričamo i svjedočimo, jer samo tako će zločin ostat zapamčen a zločinac kažnjen. Djeca ne znaju šta se dešavalo i ja im nikada neću poslati poruku mržnje, nemojte mrziti. U Bosni i Hercegovini je više od 20.000 djece prošlo kroz logore i da je njih 1.000 ubijeno zamislite kolika je škola sa toliko djece“, naglasio je logoraš Općine Ilijaš Azmir Šabanović.
Prisutnima se obratio predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo Almin Dželilović:
„S obzirom da ovdje prisustvuje veliki broj djece uzet ću sebi za pravo da im prenesem par informacija koje, nažalost, danas ne mogu slušati u školskim klupama jer se naš obrazovni sistem kroz predmet historiju ne bavi dešavanjima iz ratnog perioda od 1992. – 1995. i na taj način nepravedno su uskraćeni za istinu koja se dešavala u tom vremenu. Na području Kantona Sarajevo egzistirala su 33 registrovana logora i isto toliko mjesta zatočenja u kojima su logoraši psiho- fizički zlostavljani , maltretirani, izgladnjivani, izvođeni na prisilne radove, premlaćivani , ubijani u živim štitovima i još oko 30 vrsta tortura koje su se nad njima vršile, neki od njih su preživjeli, neki nažalost nisu. Kroz sve te logore prošlo je blizu 6000 naših sugrađana, a od tog broja 1000 je ubijeno i do danas kosti njih 233 još uvijek nisu pronađene“.
Nijaz Spahić, pomoćnik načelnika u Službi za boračko-invalidsku zaštitu, socijalnu zaštitu i raseljena lica Općine Ilijaš pozdravio je prisutne i zahvalio se na odzivu te istakao: „Kraj maja do sredine juna period je kad se u Ilijašu desio največi zločin, kad se desilo najviše zarobljavanja počev od Bioče, Lješeva, Luke, Kadarića i grada Ilijaša da bi se sve to završilo 9. novembra 1993. u Crnoj Rijeci. Više od 500 Ilijašana je zarobljeno i odvedeno u logore, dok je njih 130 ubijeno u živim štitovima na svirep način. Općina Ilijaš podržava udruženje i program održavanja 1. juna i uvijek ćemo to raditi. Želim da se zahvalim svima koji ste izdvojili svoje vrijeme, koji ste došli ovdje i oni koju su to proživjeli da kažu kako je bilo.“
Kroz ilijaške logore, od kojih su najpoznatiji bili oni u osnovnim školama u Ilijašu i Podlugovima, prošlo je blizu 1000 logoraša, muškaraca, žena, djece i starijih osoba. Neki od ilijaških logoraša bili su zatočeni i u logorima na području Vogošće, kao što su Planjina kuća u Svrakama, bunker i restoran „Kod Sonje“ u Vogošći. Bez vode, hrane, kao živi štit, u nepodnošljivim uslovima logoraši su preživljavali mjesecima.
