ILIJAŠ

Pobjednički rad: Aida Krhan – Moj život u Ilijašu od 1996. godine

JU KSC i Radio Ilijaš ove je godine objavila Javni konkurs za najljepšu povratničku priču „Moj život u Ilijašu od 1996. godine“. Bilo  je to vrijeme kada je trebalo početi život ispočetka za prijeratne stanovnike Ilijaša koji su bili raseljeni po susjednim općinama Brezi, Kaknju, Varešu i Visokom.  Prvo mjesto osvojila je Aida Kahriman- Krhan, drugo mjesto Ahmed Karavdić, a treće mjesto mjesto Hana Tabaković.

Aida Krhan – Moj život u Ilijašu od 1996. godine

Uzbrdica iznad kuće bila je prošarana vlažnim, sivkastim krpama snijega. Niski oblaci vješto su skrivali nebo spustivši se na vrhove ogoljelih grana šumarka što granica je između naše i komšijine zemlje. Zadnji je dan fabruara godine 1996. Onaj što jednom je u četiri godine, dvadeset deveti… Jednog takvog sam i rođena, godine 1980. Mami je babica skrenula pažnju na tu, većini, kako ću se tokom godina osvjedočiti, zanimljivu pojedinost. – Imat ćete manje troška oko rođendana. Tek svake četvrte će biti pravi- kazala je babica pruživši mami četiri kg i nešto težak zamotuljak, poseban i po crvenoj jedva vidljivoj flekici ispod nosa što primjetna je i 40 godina poslije u trenucima ljutnje, uzbuđenja i općenito uzburkanih osjećanja.

Mamina sestra, tetka Zemira, za koju ću tokom djetinjstva biti posebno vezana, je nekoliko dana nakon mog rođenja na drvenom stolu u našoj avliji ispod kruške takiše nožićem, pored imena mog brata Adnana, urezala ime Aida. Značenje mu je ona koja se vraća, posjetiteljka, gost. Nije tetka slutila da će dio ovog značenja naći odjeka u mom životu…

Preko uništenih stepenica i ploče ispred ulaznih vrata oprezno, iza roditelja, zakoračih u prostor što nekad je činio dom čije mirise, zvukove i boje prizivah u sjećanja dok nas je prvo ratno ljeto, užareno brojnim ispaljenim granatama, tjeralo u niske podrume tuđih kuća u tuđem mjestu. Zapahnu me miris vlage, nagorenih zidova, izmrvljene cigle. Nisam mogla zamisliti ljepši poklon za šesnaesti rođendan od povratka u rodno mjesto, u Misoču što u rana proljeća šumila je istoimenom rijekom nadošlom „od brda do brda“. Ako je tako, zašto me nešto neprijatno steže u prsima, u grlu, zašto me peku oči? Gdje su sve moje uspomene, fotografije, prvi dnevnici, spomenari? Progutao ih je plamen mržnje, spržila ih vatra što rasplamsali su je neljudi, oni što nisu čuli za Prometejevo čovjekoljublje.

Vratili smo se. Ljeto je zrelo. S mamom ribam pod u srpskoj kući u Podlugovima. Tu ćemo stanovati dok ne sagradimo ponovo svoju kuću na temeljima one prijeratne, čiji su se nagorjeli zidovi potpuno urušili dan nakon našeg obilaska. Ljeto je prezrelo. Doziva sjećanja na ljeta prijeratna. Mi, djeca, izmolili bismo ili platili da nam neko kašikom zagradi bazen, malo izdubi riječno korito i nagrne branu. Najčešće je bio baš ispod naše kuće. Plivala bih do iznemoglosti, sunce je pržilo, mama zvala ispred kuće da dođem po šešir, da mi sunce, kako bi ona govorila, ne sprži ono malo mozga što mi je ostalo. Jer, kako mi nikad nije dosta plivanja. Otrčala bih ponekad u avliju, nestrpljivo stisla zvonce već zovući mamu da ponese komad hljeba i paradajz. Ko bi gubio vrijeme i ulazio na ručak! Nekad bih s rodicom ležala ispod brane u plićaku. Umirile bismo se i čekale da se iskupe ribice i grickaju nas za nožne prste i stopala.

Često odlazimo u Misoču. Morat ćemo platiti da nam očiste temelje i odvezu sav taj materijal što nekad je bio bedem iza kojeg se svijalo toplo porodično gnijezdo. Jesen je. Mama i babo rade u istoj firmi, često i duple smjene, sretni što su tako brzo došli do zaposlenja. Gledam ih i mislim da su od čelika. Toliko njihovog prijeratnog truda i rada otišlo je u nepovrat. A sada opet kreću iz početka. Opet pošteno, opet svojim znojem da steknu makar dio onog što smo nekada imali. Brat i ja idemo u gimnaziju, on u Brezu u četvrti razred, ja u Ilijaš u treći. Škola je u lošem stanju. Ne funkcioniše grijanje, prozori su slabi. Ali srećem ponovo drugarice i drugove iz prijeratne osnovne škole i sve nekako dobija smisao. Volim priredbe, okupljanja, rado učestvujem u kulturnim manifestacijama. Ljudi su puni entuzijazma, žele nastaviti tamo gdje su stali prije četiri godine. A onda se prebrojavaju, prisjećaju onih što nisu dočekali kraj rata i povratak u rodni grad… Jedan uzdah, jedan roman, obično nedovršen…

Brat završava gimnaziju 1997. godine i upisuje Ekonomski fakultet. Sljedeće godine sam ja pred upisom na fakultet. Nema dvojbe, književnost je moja velika ljubav. Poetična maštanja o predavanjima, dok stignem do fakulteta, pretvore se u veoma prozaičnu stvarnost. U autobusu je ili nesnosna gužva ili će se pokvariti na pola puta ili vozač po peti put pušta: „Ja sam svoju Raziju minir'o, poginuće ko je bude dir'ooooo!“

Bila sam apsolvent kada smo se napokon vratili u Misoču. Malo donacija, više naša sredstva i ponovo u svom, na svom… Da se kojim slučajem te godine snimalo Snježno kraljevstvo, mislim da boljeg ambijenta od naše kuće ne bi našli. Zidovi su se bukvalno ledili, utopljeni tek tankim unutrašnjim slojem malte i kreča. Peć je pušila, drva su bila loša. Otac te zime nikako nije uspijevao naći neki stabilniji posao. Ja sam radila honorarno za jednu organizaciju već od druge godine fakluteta, a moja sreća je bila neizmjerna kada su me pozvali iz osnovne škole iz Srednjeg da radim na pola norme. Mislim da sam dobijala oko 300 maraka plaće. Mijenjala sam tri prijevoza do posla, s tim što je onaj od Misoče do Starog Ilijaša najčešće bio brzohod. U Srednjem me je čekalo drugo Snježno kraljevstvo, ali i divan kolektiv i osmaši što svojim lijepim ponašanjem i učenjem znali su zagrijati srce.

Sljedeće jeseni sam diplomirala. Opet honorarni posao, konkursi i konačno posao u srednjoj školi. Negdje usput shvatim da vrijeme počinje prebrzo prolaziti. Ranije mi se činilo da od prijestupne do prijestupne prođe čitava vječnost. Sada vrijeme naprosto leti. I gle čuda, meni će punih četrdeset baš ovog 29. 2. 2020. godine. Ili deset ako zanemarimo ono puta četiri. Možda ću se baš ovog ljeta okušati u zaboravljenoj junsko-julskoj aktivnosti. Onda kad trava, već sasvim zrela, bude spremna za košenje, popet ću se na vrh njive iznad naše kuće, leći u travu i zakotrljati se… Plavo, zeleno. Opet plavo, šušti trava, zeleno, vrti mi se u glavi a u ušima zvoni. Od cike, vriske. Hatidžine i Zehrine. Nana im je pričala kako mi je sva odjeća bila zelena od tog kotrljanja niz njivu. Hoće i one. Kad je mogao Bu, mogu i one. Odavno me nagovaraju.

Koliko one vole te naše priče… Pričala sam im i o rahmetli Zibiji, babinoj maćehi, što voljela sam je kako nijedno dijete nanu ne voli. Znaju i za efendiju Ibrahima. Ja još nikad da se pomirim s tim da je preselio. Obećala sam da ću ih voditi u Avdukiće, znaju da je jednom tamo odlutao moj mačak Njušo. Rahmetli Šaban mi je potvrdio da se zaista u njihovoj štali nalazi jedan otmjen mačak, pravi gospodin. Voljela sam njegove šale, tu dobrotu kojom je zračio. Hvala Bogu pa je te osobine prenio na svoje sinove…

Proći ćemo svim onim putevima što obilježili su moje djetinjstvo. Sve one staze što učinile su mi se uske te povratničke 1996. godine, sad postaju šire. Ili moje srce puno ljubavi samo tako osjeća…

                                                                                                   Autor: Aida Krhan

Povezane objave

Back to top button