Arifa Kahriman, medicinska sestra po profesiji, tokom agresije dala je izuzetan doprinos kao načelnica saniteta 126. Ilijaške brigade. Na prvoj liniji ratišta, uz rame sa svojim saborcima, brinula je o ranjenim borcima, spašavala živote i rukovodila Sanitetskom službom u najtežim okolnostima. Njena predanost, odgovornost i profesionalizam ostavili su neizbrisiv trag u oblasti zdravstva u našoj općini.
Pored profesionalnih postignuća, Arifa Kahriman se ističe i moralnim kvalitetima – nesebično pomaže drugima, uvijek spremna pružiti ruku podrške, što čini i danas, kroz svoj svakodnevni rad u zdravstvu i kao predsjednica Udruženja žena boraca 126. Ilijaške brigade.
„Biti dobar se ne isplati ako direktno očekujemo nešto od ljudi, jer uvijek će biti onih koji to neće cijeniti, ali kada se i sami nađete u teškoj situaciji pa vam neko pomogne i nekako se to neočekivano riješi, shvatite da vrijedi“, ističe na početku razgovora
Za naš radio je govorila na šta je najviše ponosna iz svoje dugogodišnje karijere medicinske sestre, posebno ratnog dijela kada je imala ulogu načelnice saniteta 126. ilijaške brigade.
„Ja sam tada bila relativno mlada i nisam znala u šta se upuštam. Sa ove tačke gledišta sam ponosna što sam sve to izdržala. Opština Ilijaš i Misoča kao jedno od najtežih ratišta nisu imali svog ljekara i zato sam ja morala preuzeti ulogu načelnice. Moram da kažem da nisam bila sama, i druge medicinske sestre i bolničarke su tada hrabro stajale rame uz rame sa mnom“.
Prisjećajući se ratnih dana naša hrabra sugrađanka kaže da su bili puni suza i neizvjesnosti, ali i smjeha.
„Ispričaću vam jednu situaciju koja mi upravo sada pada na pamet…Ja i muž smo bili u Misoči, moja kćerka tada dvoipogodišnjakinja, prebačena je za Kakanj, nismo znali gdje je, niti kod koga je, kasnije sam čula da je živa i da ju je pazila jedna nepoznata starica, kod koje je bila toliko dugo, da ju je počela zvati mamom..nažalost ja tu ženu nikad nisam upoznala, umrla je u međuvremenu.
Zatim, na ratištu su nam po cijeli dan pristizali ranjenici, svašta se čovjek nagleda u toku jednog dana, nema vremena da jede ili da se odmori, improvizovali smo se, sjećam se kada bi nas npr. ljekar iz Breze imao na vezi pa bi pohvalio kako sam se sjetila da stavim najlon na plućno krilo, a ja sam radila prije rata na torakalnoj hirurgiji pa sam se prisjećala svega što su nas naučili…a onda na kraju kad sve prođe sjedemo i počnemo se smijati i šaliti, valjda je i to bila neka vrsta reakcije na stres. Bilo je i grešaka sigurno, ali zamislite da pod kišom granata idete po ranjenika, zbrinete ga i spakujete i čekate da ga prebacite iz Misoče do Breze – To je tada bio strašan put.
Bilo je teško i poslije rata. Mi nismo imali Hitnu pomoć u Ilijašu, nismo imali ljekara, radili smo dežure subote i nedjelje, davali injekcije, antibiotike, od malih beba do staraca, pa ako ne znate je li dijete alergično na penicilin šaljemo u Vogošću…srećom blizu nam je bila policija i vatrogasci pa su nam oni pomagali…“
Arifa kaže kada bi se ponovo rodila ne bi ništa mjenjala. Zahvalila se na Plaketi i svima koji su se, kako kaže, ipak sjetili borkinja i boraca.
„Moj otac rahmetli mi je rekao u ratu vodi računa u šta se upuštaš, jer ovo su neka druga vremena, neće se prvoborci cijeniti kada sve stane…i upravu je bio. Ali ja sam ipak zadovoljna. Hvala svima koji su me se sjetili. Lijepo je znati da nisi zaboravljen“, zaključila je Kahriman.
