ILIJAŠ

Udruženje dijabetičara Kantona Sarajevo osiguralo vaučere za mjerenje tromjesečnog šećera u krvi

U okviru današnje Emisije o zdravlju govrili smo o dijabetesu, odnosno šećernoj bolsti, uzrocima, dijagnostici i liječenju.

Za Radio Ilijaš govorila je dijabetološka medicinska sestra “Udruženja dijabetičara Kantona Sarajevo“, te glavni i odgovorni urednik časopisa „Bolji život” Alma Dervišbegović.

Budući da je decembar mjesec praznika i dijeljenja, “Udruženje dijabetičara Kantona Sarajevo” odlučilo je podijeliti pet vaučera za besplatano mjerenje HbA1c ( glikogirani hemoglbin) u laboratoriji Pro Lab u Sarajevu. Sve što trebate uraditi jeste da pozovete na broj telefona 033 400 800 ili se javite na našu facebook stranicu Radio Ilijaš. HbA1c test trenutno je najbolji način da se dijabetes drži pod kontrolom, a nešto više o tome reći će Alma Dervišbegović.

„Zahvalila bih se Općini Ilijaš i načelniku Akifu Fazliću koji ima razumijevanje za “Udruženje dijabetičara Kantona Sarajevo”, kao i za aktivnosti koje porvodimo. Iza sebe ostavljamo ljetne aktivnosti, a ulazimo u nešto novo. Dolaze nam zimski dani i mjesec darivanja, te u skladu s tim naše udruženje je organizovalo podjelu vaučera koji će sugrađani i osobe sa visokom razinom šećera u krvi moći iskoristiti do 15. decembra u poliklinici Pro Lab. Mjerenje šećera je jako bitno kako bi znali koliko smo zapravo zdravi. Pacijenti se mogu javiti svaki dan na jednu od tri lokacije: Centar, Ilidža i Novi grad u periodu od 11h do 13h. Prethodna najava ne treba, osim subotom“, kazala je Alma.

Vrijednosti glikoziliranog hemoglobina treba određivati svakih 6 mjeseci ukoliko je vaš dijabetes dobro regulisan i stabilan, a svaka 3 mjeseca ukoliko nije stabilan i dobro izregulisan.

Tromjesečni šećer je najvjerodostojniji parametar ukupnog prosjeka šećera u krvi i to je ono što ljekari najviše traže pacijentima kada dođu na kontrolu. Test se može uraditi u toku cijelog dana, a piće i hrana ne utiču na rezultat testa.

Šta je zapravo dijabetes?

 Dijabetes (šećerna bolest) je poremećaj u kojem je razina glukoze (jednostavnog šećera) u krvi nenormalno visoka, jer tijelo ne otpušta ili ne rabi inzulin na odgovarajući način.

Razine krvnoga šećera (glukoza) različite su tokom dana, povisuju se nakon jela, a unutar 2 sata vraćaju se na normalu. Razina krvnog šećera je normalna kad se kreće između 70 i 110 miligrama na decilitar (mg/dl) krvi ujutro nakon posta tijekom noći. Obično je niža od 120 do 140 mg/dl 2 sata nakon jedenja ili pijenja tekućina koje sadrže šećer ili druge ugljikohidrate. Normalna razina sklona je laganom, ali stalnom povisivanju nakon 50. godine, naročito u ljudi koji mnogo sjede.

Inzulin, hormon koji luči gušterača, je prva tvar odgovorna za održavanje odgovarajuće razine krvnog šećera. Inzulin omogućuje glukozi da prijeđe u stanice tako da one mogu proizvesti energiju ili glukozu pohraniti dok nije potrebna. Porast razine krvnog šećera nakon jedenja ili pijenja potiče gušteraču da proizvodi inzulin sprječavajući tako veći porast razine šećera u krvi i uzrokujući postupno njezino padanje. Budući da mišići upotrebljavaju glukozu za stvaranje energije, razina šećera u krvi može padati i tijekom fizičke aktivnosti.

Uzroci

Šećerna bolest nastaje kada tijelo ne proizvodi dovoljno inzulina da održi normalnu razinu krvnoga šećera ili kada stanice na inzulin ispravno ne reagiraju.. Većina ljudi koji imaju tip I šećerne bolesti razviju bolest prije 30. godine života.

Znanstvenici smatraju da neki okolinski čimbenik―vjerojatno virusna infekcija ili neki prehrambeni čimbenik u djetinjstvu ili ranoj odrasloj dobi―uzrokuje da imunološki sustav razori stanice gušterače koje proizvode inzulin. Nastanku toga najvjerojatnije doprinosi genetska sklonost. Bez obzira na uzrok, u tipu I šećerne bolesti više je od 90% stanica koje proizvode inzulin (betastanice) trajno razoreno. Posljedični manjak inzulina je težak i da bi osoba preživjela s tipom I šećerne bolesti mora redovito primati inzulin injekcijom.

U tipu II šećerne bolesti (šećerna bolest neovisna o inzulinu) gušterača nastavlja proizvoditi inzulin, katkada čak u količini većoj nego je normalno. Međutim, tijelo razvija otpornost na njegove učinke što dovodi do relativnog manjka inzulina. Tip II šećerne bolesti može se pojaviti u djece i mladih osoba, ali obično počinje u dobi nakon 30. godine i postaje sa starenjem sve češći: oko 15% ljudi iznad 70 godina ima tip II šećerne bolesti.

Drugi manje česti uzroci šećerne bolesti su nenormalno visoka razina kortikosteroida, trudnoća (trudnička šećerna bolest ili gestacijski dijabetes), , lijekovi i otrovi koji ometaju proizvodnju ili učinke inzulina dovodeći do visokih razina šećera u krvi.

Simptomi

Prvi se simptomi šećerne bolesti odnose na izravne učinke visokih razina šećera u krvi. Kada razina šećera u krvi poraste iznad 160 do 180 mg/dl, glukoza prelazi u mokraću. Kada razina poraste još više, bubrezi izlučuju dodatnu vodu da razrijede velike količine izgubljenoga šećera. Budući da bubrezi proizvode prekomjerno mokraću, osoba sa šećernom bolešću mokri često velike količine (poliurija). Prekomjerno mokrenje uzrokuje nenormalnu žeđ (polidipsija). Kako se mokraćom pretjerano gube kalorije, osoba gubi na težini. Da to nadoknadi, osoba često osjeća prekomjernu glad (polifagija). Drugi simptomi uključuju nejasan vid, tromost, mučninu i smanjenu izdržljivost pri opterećenju. Osim toga, osobe čiji je dijabetes slabo kontroliran, osjetljivije su prema infekcijama. Zbog manjka inzulina, ljudi s tipom I šećerne bolesti gotovo uvijek gube na težini prije no što se podvrgnu liječenju. Većina ljudi s tipom II šećerne bolesti ne gube na težini.

Dijagnoza

Dijagnoza šećerne bolesti se postavlja kada osoba ima nenormalno visoke razine krvnoga šećera. Razina šećera u krvi se često provjerava prilikom rutinskog godišnjeg pregleda ili fizikalnog pregleda prije zapošljavanja ili sudjelovanja u sportskim aktivnostima. Liječnik mora također provjeriti razinu šećera u krvi da nađe mogući uzrok takvih simptoma kao što su povećana žeđ, mokrenje ili glad, ili ako osoba ima tipične rizične čimbenike kao što su pozitivna obiteljska anamneza o šećernoj bolesti, pretilost, česte infekcije ili bilo koju od komplikacija povezanih sa šećernom bolešću.

Za mjerenje razine krvnoga šećera obično se uzima uzorak krvi nakon što je osoba oko 8 sati gladovala, ali se može uzeti i nakon jela. Određeno povišenje razine krvnoga šećera nakon jela je normalno, ali i tada razina ne bi smjela biti vrlo visoka. U ljudi iznad 65 godina pretragu je najbolje napraviti nakon gladovanja, jer u starijih ljudi dolazi do većeg porasta razine šećera u krvi nakon jela.

Druga vrsta pretrage krvi, oralni test tolerancije glukoze (OGTT) može se napraviti u nekim situacijama, npr. kada liječnik sumnja da trudnica ima trudničku šećernu bolest (gestacijski dijabetes). Za izvođenje toga testa osoba treba biti natašte, uzme joj se uzorak krvi za određivanje razine glukoze u krvi natašte a zatim popije posebnu tekućinu koja sadrži standardnu količinu glukoze. Tijekom idućih 2 do 3 sata uzme se više uzoraka krvi.

Liječenje

Glavni cilj liječenja šećerne bolesti je održati razinu šećera u krvi unutar normalnih granica što se više može. Potpuno normalnu razinu je teško održati, ali što se razina može bliže držati unutar normalnih vrijednosti, manje je vjerojatno da će se razviti prolazne ili dugotrajne komplikacije. Glavni problem u nastojanju čvrstog kontroliranja razine krvnoga šećera je povećana opasnost od prekomjernog davanja inzulina što ima za posljedicu nisku razinu krvnoga šećera (hipoglikemija).

Liječenje šećerne bolesti zahtijeva pozornost glede održavanja težine, tjelovježbu i dijetu. Mnogim pretilim ljudima s tipom II šećerne bolesti ne bi trebalo liječenje, ako izgube na tjelesnoj težini i redovito vježbaju. Međutim, smanjenje težine i povećana tjelovježba su teški zadaci za većinu ljudi sa šećernom bolesti. Zato je često potrebno ili liječenje inzulinom ili hipoglikemičkim lijekovima u obliku tableta (peroralni antidijabetici). Tjelovježbom se izravno snižava razina krvnoga šećera, što često smanjuje količinu potrebnoga inzulina.

Vrlo je važno organiziranje prehrane. Općenito, ljudi sa šećernom bolesti ne bi smjeli previše jesti slatku hranu i trebali bi obroke jesti po redovitoj shemi. Međutim, jedenje malog obroka prije spavanja ili kasno poslijepodne često pomaže u sprječavanju hipoglikemije u ljudi koji sami sebi ujutro ili navečer daju injekciju inzulina srednjeg trajanja. Kako ljudi sa šećernom bolešću imaju i sklonost prema visokoj razini kolesterola, dijetetičari obično preporučuju ograničenje zasićenih masti u prehrani. Ipak, najbolji način snižavanja razine kolesterola je smanjenje šećera u krvi i tjelesne težine.

Većina dijabetičara ima veliku korist od učenja o svojoj bolesti i saznanja što sami mogu učiniti na suzbijanju bolesti. Tu izobrazbu najbolje provodi medicinska sestra educirana o šećernoj bolesti. Svi dijabetičari moraju biti svjesni kako prehrana i tjelovježba djeluju na šećer u krvi i moraju znati kako izbjeći komplikacije, npr. traganje za vrijedovima (ulkusima) na koži. Moraju posebno paziti na infekcije stopala te bi trebali nokte na nožnim prstima uređivati kod pedikera. Bitni su godišnji pregledi očiju jer postoji mogućnost da promjene na krvnim žilama dovedu do sljepoće (dijabetička retinopatija).

Pozivamo vas još jednom da iskoristite prilike u Pro Lab poliklinici kako bi pratili vaš nivo šećera. Dijabetičarima je najvažniji nivo šećera u krvi. Ciljane granice šećera u krvi su do 7%, a preko 7% znači da smo u riziku od mikro i makrovaskularnih oboljenja. Svakako pazimo na zdravlje i u zimskim danima. 

 

Povezane objave

Back to top button