Himzo Mihaljević rođen je 1969. godine u Visokom, gdje je završio osnovnu školu, kasnije i srednju građevinsku. U aprilu 1992. godine, na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu, priključio se Armiji BiH. Teško je ranjen 8. juna 1994. godine na Moševačkom brdu planine Čemerno u općini Ilijaš. Od tada ima status ratnog vojnog invalida. 1997. godine odlazi u Teheran i upisuje studij na Odsjeku za televizijsku režiju na Fakultetu u Teheranu i nakon šest godina boravka u Islamskoj Republici Iran i uspješnog završetka studija vraća se u Sarajevo.

Od 2002. godine zaposlen je na Federalnoj televiziji na poziciji režisera. U proteklih sedamnaest godina profesionalnog angažmana na FTV režirao je desetine obrazovnih i kulturno-zabavnih emisija, dokumentarnih reportaža i dokumentarnih filmova.

Tu su: Abeceda zdravlja (obrazovni serijal o zdravstvu), Nacionalne manjine (obrazovni serijal o problemima manjina), dokumentarni serijal Rat u Mostaru, dokumentarna biografija Džemala Bijedića, Alije Isakovića i porodice Pozderac, dokumentarni filmovi – Zbijeg, nastao po istoimenoj knjizi Hasana Nuhanovića, Portreti iz Srebrenice, dokumentarna priča o povratku i životu Emina Bektića u Srebrenicu (Moja Srebrenica), te dokumentarne reportaže o životu u okolini manastira Žitomislići (Povratak u Žitomisliće), obnova Aladža-džamije u Foči itd.

Režirao je i dokumentarni film o Mehmedaliji Maku Dizdaru (Slovo o Maku). O svom najnovijem projektu, dokumentarnom filmu Igra riječi i sjena o Nedžadu Ibrišimoviću, čija je premijera održana prošle sedmice, Mihaljević govori za magazin Stav.

STAV: Za početak, kažite nam odakle se uopće javila ideja za ovaj film?

MIHALJEVIĆ: S porodicom živim u Ilijašu. Moje kćerke Fatima i Asja rođene su kada i Nafija i Rabija, kćeri Nedžada Ibrišimovića. Idu u istu školu, u isti razred. Asja i Rabija su u osmom razredu, a Fatima i Nafija idu u treći razred srednje škole. Godinama sam pratio njihovo odrastanje i, gledajući kako djeca rastu, kao otac sam na posredan način uspostavio i odnos s njihovim ocem Nedžadom. Njegove kćeri su mi, ustvari, otvorile vrata u svijet Nedžada Ibrišimovića. One su bile početak mog puta na kojem sam otkrivao ljepotu Nedžadove duše. Dugo sam, nakon njegovog preseljenja na ahiret, razmišljao o tome da o njemu snimim film i prije nešto više od dvije godine ukazala mi se prilika, a mogu reći i velika čast, da krenem u realizaciju ovog projekta. Intenzivno sam prikupljao građu i zajedno s novinarkom Dokumentarnog programa FTV Alemom Kazazić uradio sinopsis na osnovu kojeg smo nastavili istraživanje. Obišli smo i vidjeli kako se u Ilijašu i Žepču u organizaciji “Preporoda” obilježava godišnjica rođenja i smrti Nedžada Ibrišimovića, upoznali mnogo ljudi koji su, svako na svoj način, doživljavali pisca i njegovo djelo. Prošle godine krenuli smo u realizaciju i završili film koji je premijerno prikazan 6. marta 2019. godine u Bošnjačkom institutu, a u programu Federalne televizije emitiran je dan poslije u stalnom terminu dokumentarnog programa.

Nedžad Ibrišimović mi je najdraži pisac i pjesnik. Volim njegov stil pisanja, a volio sam ga slušati i dok priča. Kad god bi mi se ukazala prilika, nakon povratka iz Irana, otišao bih na javne tribine na kojima je učestvovao. Sada mi je žao što to nisam bilježio. Cijenio sam tu njegovu jednostavnost izbrušenu do savršenstva i zavidio mu na načinu na koji priča s ljudima, kako im se obraća, sluša i uvažava. Sviđao mi se način na koji doživljava Bosnu i njene ljude, prirodu koja ga okružuje. Njegovo učešće u odbrani zemlje govori o visokim moralnim kvalitetama i nekako sam ga doživljavao bliskim, jer smo prošli isto ratno sito. Toliko je bio iz naroda, a opet, tako visoko iznad svih nas običnih smrtnika.

STAV: Kako je nastajao film?

MIHALJEVIĆ: Mislim da smo uspjeli pronaći gotovo sve što postoji od video i audioarhiva o Nedžadu Ibrišimoviću. To je bio ogroman posao i jako sam zahvalan ljudima koji su nam otkrivali snimke za koje nismo ni znali da postoje. Kada smo dobili uvid u arhivsku građu, napravili smo plan o tome ko su ljudi koji bi mogli na najbolji način govoriti o životu i djelu Nedžada Ibrišimovića. Prvi put u mojoj karijeri mi se desilo da su svi koje sam pozvao bili oduševljeni što će učestvovati u toj priči.

STAV: Kako i po kojem kriteriju ste odabrali sagovornike u filmu? Da li je bio još neko koga ste planirali uključiti u izradu filma, a ko iz određenih razloga nije htio ili nije mogao sarađivati?

MIHALJEVIĆ: Jako sam sretan što je akademik Abdulah Sidran bio dio naše priče bez koga ovaj film ne bi predstavio život i djelo Nedžada Ibrišimovića na tako autentičan i sveobuhvatan način. Moramo se sjetiti da je akademik Sidran i u dimenziji života i u dimenziji djela ipak najbolji poznavalac Ibrišimovića. Posebno cijenimo svjedočenje Nedžadovih sinova Ore i Zlatana, koji su iz najintimnije ljudske perspektive govorili o svom ocu. Ukratko, svi sagovornici su se odazvali našem pozivu i svojim učešćem učinili ovaj film mogućim.

STAV: Da li ste naišli na neke poteškoće radeći ovaj dokumentarni film? Odakle ste se finansirali i koliki ste budžet imali?

MIHALJEVIĆ: Mi radimo u okolnostima koje su više entuzijastičke, a mnogo manje utemeljene na realnim troškovima ovako ozbiljne i komplicirane produkcije. I tu smo imali sreću da su svi kojima smo se obratili za pomoć pokazali dobru volju i u okviru svojih mogućnosti dali sredstva kojima su raspolagali. Tadašnji premijer Kantona Sarajevo gospodin Adem Zolj odobrio je Udruženju “Baština” 10.000 KM, a ekipa za realizaciju je nakon svih zakonom predviđenih troškova imala na raspolaganju 7.500 KM. S tim sredstvima naša mala ekipa, snimatelj Vanja Ban, majstor rasvjete Elvedin Hamzić, montažer i grafički dizajner Adnan Dedić, scenaristica Alema Kazazić i ja kao režiser, uz nesebičnu pomoć i podršku naših prijatelja iz Bošnjačkog instituta – Fondacija Adila Zulfikarpašića te direktorice Amine Rizvanbegović-Džuvić, kao i Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine i njihove direktorice Elme Hašimbegović, uspjeli smo snimiti dokumentarni film od 40 minuta. Sljedeći korak, da se taj film predstavi najširoj publici, učinio je Dokumentarni program Federalne televizije, koji je u završnoj fazi prihvatio da bude koproducent i da film bude emitiran u programu FTV-a. Film je zahvaljujući podršci gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skake promotivno premijerno prikazan u Bošnjačkom institutu dan prije televizijske premijere.

STAV: Smatrate li da je Ibrišimović dovoljno zastupljen u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj književnosti, kao i da je dobio mjesto koje zaslužuje?

MIHALJEVIĆ: Ovaj film je nastao iz potrebe da se u javnom prostoru na način koji je svojstven mediju televizije i dokumentarnog filma predstavi lik i djelo jednog od najvećih bosanskohercegovačkih književnika i umjetnika općenito. To je bila naša namjera i mislimo da smo u tome uspjeli, a sve ostalo što implicira pitanje stvar je o kojoj treba da govore oni koji se bave književnošću i umjetnošću. Možda bi ovaj film mogao potaknuti neki takav proces. Mi smo svoje uradili. Imam dojam da su ljudi prihvatili tu osnovnu liniju filma da smo napravili jednu toplu, iskrenu i nesvakidašnju priču o životu i djelu čovjeka o kojem su svi ponešto znali, pa su nakon odgledanog filma počeli razmišljati o veličini i značaju velikog umjetnika Ibrišimovića.

STAV: Film donosi brojne detalje iz Ibrišimovićevog života, neki od njih sasvim su nepoznati. Koju ste sve građu koristili i u koje ste arhive imali uvid?

MIHALJEVIĆ: To je bio dug proces i istražili smo sve moguće arhive, televizijske, radijske i ono što nam je porodica Ibrišimović dala na uvid. To su bili sati i sati video i audiomaterijala, Nedžadovih rukopisa, fotografija i skulptura. Mi smo u skladu s našim planom birali ono što će biti najbolje za priču koju sam želio ispričati. Ja se moram zahvaliti Nasiri Bašić, dokumentaristici Arhiva BHRT, te Melihi Simić, koje su nam omogućile uvid u obilje video i audiomaterijala. Oro i Zlatan, sinovi Nedžada Ibrišimovića, ustupili su nam porodične albume i rukopise svog oca, te fotografije skulptura koje je radio Almin Zrno, a naš snimatelj Vanja Ban, uz pomoć majstora rasvjete Elvedina Hamzića, učinio je te skulpture “živima”. Posebnu toplinu i usmjerenje za konačno oblikovanje filma dale su Nedžadove kćerke Nafija i Rabija, te njegova supruga Nihada. Njih nema u filmu, ali su svojim pričama bitno utjecale na ukupnu atmosferu filma.

 STAV: Dosta ste prostora ostavili i za Ibrišimovićev odnos i ljubav prema Bosni, a svakako je zanimljiva posljednja rečenica filma koju Ibrišimović izgovara. Zbog čega?

MIHALJEVIĆ: Sudbina Bosne i Bosanaca centralna je tema Ibrišimovićeve umjetnosti. I on se iz djela u djelo bavio tom temom i pokušavao artikulirati sudbinske probleme podneblja i ljudi. Dijalog umjetnika s tako kompleksnim problemima je stalan i on ne traži odgovore na te probleme niti ih rješava, ali neprestano podsjeća na njih u nadi ne da će ih riješiti, jer to i nije njegova zadaća, već da će potaknuti dijalog, misao o pobuni protiv lošeg stanja i da će potaknuti misao o ozdravljenju kao što na početku romana Ugursuz govori njegov tek “probuđeni” junak.

Piše: Edib Kadić/STAV

Dokumentarni film o rahmetli Nedžadu Ibrišimoviću bit će prikazan u aprilu ove godine u kino sali Ilijaš povodom obilježavanja Dana Srednjoškolskog centra “Nedžad Ibrišimović”.

Share.

Comments are closed.