Opći okvirni sporazum za mir u BiH, čime je okončan rat u našoj zemlji i uspostavljeno trenutno administrativno ustrojstvo BiH, parafiran je nakon trosedmičnih iscrpljujućih pregovora 21. novembra, prije 25 godina u američkoj bazi Wright-Patterson u Daytonu.
Dejtonski sporazum su 14. decembra službeno potpisali u Parizu, predsjednik Republike BiH Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Srbije Slobodan Milošević, u prisustvu tadašnjeg državnog sekretara SAD-a Warrena. Osim Christophera glavni američki posrednici bili su Richard Holbrooke i general Wesley Clark.
– Ovo nije pravedan mir, ali je pravedniji od nastavka rata. U ovakvoj situaciji kao što jeste, i ovakvom svijetu kakav je, bolji mir i nije mogao biti postignut – kazao je rahmetli Alija Izetbegović, predsjednik, nakon ceremonije potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma 14. decembra 1995. godine u Jelisejskoj palati u Parizu.
Osnova za iscrpljujuće pregovore u Daytonu bio je plan Kontakt grupe, teritorijalna podjela Bosne i Hercegovine, na omjer 51:49 u korist Federacije, te labava zajednička vlada, čije je nadležnosti tek trebalo utvrditi.
Jedan od rijetkih bh. političara i aktivnih učesnika, koji je pisao o mučnim pregovorima u Daytonu, jeste prof. dr. Ivo Komšić. Knjigu o pregovorima u Daytonu posvetio je i Richard Holbrook.
Komšić se u svojim zapisima prisjetio tih prvih dana ispipavanja oko Sarajeva:
– Ništa nije zaključeno, samo su razmatrane ideje za Sarajevo. Mi idemo na to da Srbi naprave prijedlog podjele grada i mi i medijatori. Tada će ostati jedino ideja distrikta. To nam odgovara. Jedini problem tog rješenja je sigurnost distrikta, njegova odbrana. Tu smo primjedbu iznijeli medijatorima.
U ponedjeljak, 13. novembra, trinaesti dan pregovora u Daytonu, počela su se definirati pitanja oko kojih će se voditi ključni pregovori. Model za uređenje Sarajeva bio je distrikt, pa se plan zvao “D.C. model”.
Odmah na početku, sjeća se prof. dr. Komšić, “došlo je do male polemike Miloševića i Izetbegovića, u kojoj je Milošević pokušao izjednačiti žrtvu i agresora u ovom ratu i prikazati ‘sve strane u ovom građanskom ratu’ kao jednake i sa jednako učinjenim zločinima”. Međutim, pokušaj nije uspio i Milošević sa svojom delegacijom ostaje u primjetnoj defanzivnoj poziciji. To se vidjelo i u njegovom govoru koji je bio kratak i bez zahtjeva.
Također, Komšić je zapisao i sljedeće.
– Krajišnik i njegova grupa ne samo da su nervirali medijatore sa svojim idejama o podjeli Sarajeva, već su svojom patetičnom pričom i lamentacijama nad poviješću nervirali i Miloševića. U jednom trenutku, dok je jedan od njih govorio, on je ustao i šetao po sali, a nakon toga, zamolio Holbrookea da ovakve priče ne dozvoljava… Kad je Sarajevo u pitanju, Holbrooke je jasno dao do znanja da Kontakt grupa želi nepodijeljeni grad sa statusom distrikta. Rekao je da će takav prijedlog oni dati za obje strane i da na njega damo primjedbe.
Predsjednik ratne Skupštine RBiH i član bh. delegacije u mirovnim pregovorima Miro Lazović proteklih je godina, povodom obilježavanja godišnjica završetka pregovora u Daytonu, uvijek govorio kako spada među one koji vjeruju kako je najveće dostignuće Dejtonskog sporazuma – zaustavljenje krvavog rata koji je tada bjesnio u BiH. Kaže kako se tokom pregovora najviše problematiziralo pitanje entiteta.
Prema Dejtonu, Federaciji BiH je pripalo 51, a Republici Srpskoj 49 posto teritorije, a formiran je i Distrikt Brčko kao posebna teritorijalna jedinica.
Posebno je problematiziran entitet Republika Srpska te sam naziv entiteta koji se pojavio “niotkud”.
– Nije nam bilo jasno odakle ona u Daytonu, ko je nju priznao. Skupština koju sam ja vodio tu odluku nikada nije donijela. Ali smo bili zaustavljeni od strane Holbrookea sa tom pričom na način da možemo pričati samo o tome da od već postojeća dva entiteta izvučemo ono što smatramo da je potrebno za BiH kao državu, da bi ona opstala i profunkcionisala – pojašnjava Lazović.
Ovako je predsjednik Izetbegović opisao dio atmosfere prvog dana:
– Zvanični ručkovi su pozornica usiljenih osmjeha, taštine, izvještačenosti i glume, i sve je to začinjeno hranom koju ne volite. Takvi ručkovi bili su sastavni dio protokola pregovora u Daytonu i ja sam ih, koliko sam god mogao, izbjegavao. Upravo sa službenim ručkom u hotelu “Hope” (nada), zvanično su počeli pregovori. Bilo je to prvog novembra 1995. U delegaciji su pored mene još bili i Haris Silajdžić, Krešimir Zubak, Jadranko Prlić, Miro Lazović, Ivo Komšić i Muhamed Šaćirbegović. Kao pravni eksperti: Kasim Trnka, Kasim Begić i Džemil Sabrihafizović.
Osamnaesti dan pregovora bio je ključni za cijeli tok pregovora: Milošević je odlučio “predati” Sarajevo! Ovaj događaj Holbrooke je opisao sljedećim riječima:
– U subotu poslijepodne pozvao sam Miloševića da malo prošetamo unutrašnjim dijelom kompleksa. Ogorčeno sam se požalio da će njegovo ponašanje dovesti do prekida razgovora i onda sam se skoncentrisao na Sarajevo. “Neka se pitanja mogu ostaviti po strani” – rekao sam, “ali Sarajevo se mora riješiti u Daytonu.”
“Uredu”, odgovorio je smijući se. “Danas neću jesti, sve dok ne riješimo Sarajevo”. Nešto kasnije dok sam razgovarao sa Hillom i Clarkom, vrata mog apartmana otvorila su se bez upozorenja i Milošević je upao. “Bio sam u vašem susjedstvu i nisam želio proći pored vaših vrata, a da ne pokucam”. Bilo je jasno da ima nešto važno da nam kaže. “Uredu, uredu”, rekao je i sjeo.
“Do vraga sa vašim DC modelom: to je prekomplikovano, neće uspjeti. Ja ću riješiti Sarajevo. Ali još ne smijete razgovarati o mom prijedlogu ni sa kim iz srpske delegacije. Moram razraditi tehnologiju kasnije, kad sve bude riješeno. Kažem vam, Izetbegović je zaradio Sarajevo ne napuštajući ga. On je tvrd tip. To je njegovo”. (…)
Dok je govorio, Milošević je na mapi iscrtao dio Sarajeva koji je bio spreman dati Bošnjacima. Chris Hill se odmah usprotivio: bio je to krupan ustupak, ali to nije cijeli grad. Milošević je za Srbe zadržao Grbavicu, ključni dio sa druge strane rijeke. Iako je to bio dramatičan korak naprijed, Miloševićev prijedlog nije u potpunosti ujedinjavao Sarajevo. Kada je Hill ukazao na to, Milošević je planuo. “Dajem Vam Sarajevo” gotovo je vikao na Chrisa, “a vi govorite takve gluposti”.
Rekli smo Miloševiću da će Izetbegović vjerovatno odbaciti njegov prijedlog, iako predstavlja veliki korak u pravom smjeru. Hill i ja smo odmah otišli kod bosanskog predsjednika, Izetbegović nije priznao važnost ponude, nego se usmjerio samo na njene nedostatke. “Sarajevo ne može postojati bez Grbavice”, rekao je sa žarom.
Dio koji je Milošević želio zadržati za Srbe zadirao je direktno u centar grada, a zapadnim novinarima bio je poznat kao snajperska aleja. Ipak smo svi zaključili da su pregovori o Sarajevu ušli u novu fazu. Uzevši mapu sa detaljno upisanim ulicama Sarajeva, Hill, Clark i ja otišli smo u Miloševićev apartman. Počeli smo proučavati svaki put i svaku crtu terena.
Milošević je izgledao popustljiv. Hill je predskazao da ćemo sljedećeg dana dobiti cijelo Sarajevo ako se budemo držali našeg stava. Odjednom nas je preplavio osjećaj nade i otišli smo kao na krilima. Tako je dobijeno Sarajevo. Jedan Izetbegovićev veliki cilj bio je postignut. Nakon ovog, Milošević je prihvatio i arbitražu za pitanje Brčkog, te je uz neke detalje sporazum gotovo pripremljen.
Osuđeni ratni zločinac koji je preminuo nedavno Momčilo Krajišnik jednom prilikom izjavio je, bez imalo ustezanja, kako je najveću zaslugu što je Sarajevo ostalo “čitavo” imao Haris Silajdžić i kako mu Sarajlije još za života trebaju podići spomenik. Prema riječima Krajišnika, presudnu ulogu je oko Sarajeva u Daytonu imao upravo Silajdžić i da bi u BiH danas sve drugačije bilo, u negativnom smislu, da je Silajdžić dopustio da se po glavnom gradu BiH iscrtavaju bilo kakve entitetske linije.
Sporazum, poznat i kao Parisko-dejtonski mirovni sporazum, ima ukupno 11 aneksa, koji pokrivaju vojne, političke i civilne aspekte mirovnog dogovora, kao i regionalnu stabilizaciju. Aneks četiri tog sporazuma je i danas Ustav Bosne i Hercegovine.
IZVOR: faktor.ba
