Međunarodni dan osoba sa invaliditetom: Psihologinja Nejra Škrgić – Njihova snaga i volja nadmaše naša očekivanja i često budemo iznenađeni njihovim mogućnostima

Međunarodni dan osoba sa invaliditetom, širom svijeta obilježava se trećeg decembra, a ovaj dan ima za cilj da promoviše razumijevanje problema invaliditeta i mobiliše podršku za dostojanstvo, prava i dobrobit osoba sa invaliditetom. Cilj je potpuno i jednako uvažavanje ljudskih prava i učešća u društvu osoba sa invaliditetom. Ovaj cilj je postavljen od strane Svjetskog programa akcije u vezi sa osobama sa invaliditetom, a usvojen  je od strane Generalne skupštine Ujedinjenih nacija 1982. godine.

Ovaj dan je povod da se skrene pažnja na probleme s kojima se osobe s invaliditetom suočavaju, a to su prije svega siromaštvo, visoka stopa nezaposlenosti i isključenost iz društva.

Tim povodom, na talasima Radio Ilijaša ugostili smo psihologinju Nejru Škrgić, te smo razgovarali o ovoj temi.  Škrgić radi u Omladinskom udruženju „Dobro djelo“ koje se nalazi na Dobrinji. Udruženje pruža pomoć i podršku djeci s poteškoćama u razvoju uzrasta od dvije do 13 godina. Pored ovoga, također je i asistent  u nastavi dječaku s poteškoćama u razvoju (Downov sindrom).

Na početku razgovora Škrgić je istakla da postoje dvije vrste osoba sa invaliditetom. Osobe sa nevidljivim invaliditetom koje izgledaju zdravo, bez vidljivih nedostataka, međutim invalidnost pokriva mnogobrojna stanja. U ta stanja ubraja se poremećaji spavanja, disleksiju, dijabetes, artritis, PTSP, multiplu sklerozu i mnoge druge. Ono što je karakteristično za osobe sa nevidljivim invaliditetom jeste da prikrivaju svoje pravo stanje, naročito ako je riječ o mlađim osobama. Osobe sa invaliditetom, vidljivim ili nevidljivim se svakodnevno susreću sa predrasudama i stigmom.

„Kada kažemo osoba sa invaliditetom, većina nas pomisli na osobu u invalidskim kolicima. To čak i jeste znak za predstavljanje osoba sa invaliditetom. Međutim, stvarnost je mnogo drugačija.  Osoba s invaliditetom je svaka osoba koja ima dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu spriječavati njeno ravnopravno učešće u društvu. Najčešće se koriste nazivi poput: „invalidi“, „invalidne osobe“, „hendikepirane osobe“, „osobe s hendikepom“, „osobe s tjelesnim i duševnim oštećenjem“, „osobe s poteškoćama“, „osobe s posebnim potrebama“,i sl. S obzirom na to da većina prethodno spomenutih naziva ima negativnu konotaciju, ti nazivi obilježavaju osobe ukazujući prije svega na njihov problem, manju vrijednost sa fokusom na oštećenje, a ne na osobu te se takva populacija smatra kao „teret“ društvu. Stoga je  najprihvatljiviji i najmanje stigmatizirajući naziv  „osobe s invaliditetom“. Njime se naglašava da je osoba puno više nego njen invaliditet pri čemu se nastoji dati do znanja da nije osoba „invalidna“ nego su dio ili dijelovi njene psihe i/ili tijela zahvaćeni određenim nedostacima i nemaju funkcije kakve imaju kod zdravih ljudi. Moramo dakle biti svjesni da postoje manje vidljive ili čak nevidljive vrste invaliditeta“ kazala je.

Škrgić već unazad nekoliko godina radi sa osobama sa invaliditetom, te je sa nama podijelila svoje iskustvo.

„Ono što bih istakla jeste da na prvi pogled ne možemo uočiti nečije nedostatke ili mogućnosti. A to je zapravo ono što nas često ili skoro uvijek prevari da ono što vidimo prvi put bude kao neka vodilja prema kojoj određujemo svoj konačni sud. Za ovo vrijeme koje sam provela u radu s djecom sa invaliditetom naučila sam da ne trebamo, odnosno ne smijemo gledati šta osobe nemaju nego pokušati jednom dozom strpljivosti vidjeti šta te osobe mogu. Njihova snaga i volja često nadmaše neka naša očekivanja, pa vrlo često budemo iznenađeni njihovim mogućnostima koje ni sami ne posjedujemo“ rekla je.

U današnjem društvu možemo često čuti negativne i ružne komentare za osobe sa invaliditetom, a Škrgić ističe da smo još daleko od društva koje prihvata različitosti, koje uvažava pojedinca kao jednaku individuu, koje posmatra mogućnosti, a ne stavlja invaliditet u prvi plan.

„Veoma je  važno pokušati  „staviti se u cipele“ onih koji trajno ili povremeno trebaju podršku u svakodnevnici, kako bismo ih bolje razumjeli i shvatili važnost usklađivanja sa osobama s invaliditetom, njihove karakteristike kao i ograničenja koja nastaju kao posljedica oštećenja i bolesti s jedne strane, ali i prepreka koje im društvo i sistem postavlja s druge strane. Neophodno je  prepoznati i poštovati različitost svakog pojedinica, i pružiti mu mogućnost za obrazovanje, zapošljavanje, porodicu, dom i zdravlje. Trebamo se učiti toleranciji, poštivanju različitosti, strpljenju, humanosti, empatiji a time stvaramo i odgajamo obrazovanije i senzibilnije društvo u kojem će uspješno odrastati djeca sa invaliditetom, kao budući aktivni i ravnopravni članovi zajednice uz podršku“ poručila je.

Djeca sa invaliditetom i njihove porodice imaju teškoće prilikom predškolskog obrazovanja i vrtića koji uključuju djecu sa invaliditetom u svoje programe. Škrgić ističe da je zastrašujuće kroz šta sve roditelji prolaze.

„Više puta smo čuli priče djece koja zbog arhitektonskih barijera zgrada ne mogu izabrati i ići u školu koju žele. Evo primjer jedne majke, njenom djetetu je dijagnosticiran autizam, usprkos tome željela je svoje dijete da upiše u redovan vrtić, na šta apsolutno ima pravo, to je inkluzija zar ne? Međutim tu su se već javili prvi problemi, vrtić nije htio da primi „takvo“ dijete. Nakon dugotrajne procedure, dijete je krenulo u taj vrtić čime se situacija još pogoršava. Osoblje nije prihvatilo dijete, niti ga uključivalo s drugom djecom, obično je bio sam u jednoj prostoriji i slagao kockice (jer to „jedino“ voli). Kada je bila priredba, svi roditelji su naravno sa oduševljenjem došli da vide svoju dječicu kao i roditelji tog dječaka, međutim priredba je počela, sva djeca su izašla samo tog dječaka nema. Dječaka su ostavili da to vrijeme provodi sa higijeničarkom dok ostala djeca su na priredbi, razlog je bio da nisu htjeli rizikovati jer on zna biti nepredviđen, počne trčati, plakati pa su mislili da je najpametnija opcija isključiti ga iz te aktivosti. A drugi primjer je moj vlastiti. Često znam prošetati sa dječicom sa invaliditetom po parku, i znate šta, mene kao njhovu odgajateljicu zabole pogledi ljudi. Svaki pogled osjetim a posebno nepoželjni. Poneki roditelji sklanjaju svoju djecu, drugi posmatraju kroz sažaljenje i svojoj djeci objašnjavaju kako je „to“ drugačije dijete bolesno. Možda je važno naglasiti da ono što traje tokom cijelog života nije bolest, nego stanje. Zamislite onda kako je roditeljima te djece koji se svakodnevno susreću sa različitim situacijama pod različitim uvjetima, kakve oni samo poglede i komentare doživljavaju? Mnogo je primjera iz svakodnevnice diskriminacije, uskraćivanja prava i vrlo često i samog nerazumijevanja i životnih borbi za nešto što je drugima lahko dostupno“ kazala je.

Biti roditelj osobe s invaliditetom sigurno nije lako, ali znamo li sa kakvim se sve izazovima oni susreću? U nastavku pročitajte ispovijest jedne majke koja ima dijete sa invaliditetom.

„Što se tiče podrške, mnogo toga nedostaje. Prvo, nedostaje psihološka podrška roditeljima na samom početku, pri rođenju djeteta ili kasnije kada saznaju dijagnozu. Nedostaje uvezan sistem, da dijete pri dobivanju dijagnoze odmah bude u sistemu i da odmah bude uključeno na terapije, ranu intervenciju, zavisi šta djetetu treba. Niko ne uputi roditelje koja prava dijete ima, šta može ostvariti, a to bi opet mogao sistem riješiti. Kada je dijete vidljivo sistemu kao dijete s poteškoćama, mogli bi roditelji biti uključeni u rad sa socijalnim radnikom (pored psihologa). Većinom roditelji saznaju za prava, načine liječenja i slično od drugih roditelja. Kada dijete krene u vrtić i školu, potrebna je (ne svakom djetetu) podrška asistenta – a i to znate da nije kako treba uređeno, posebno u vrtićima. Državni vrtići ne prihvataju dijete sa poteškoćom na cjelodnevni boravak, što znači da je prisutna diskriminacija. Može se to izboriti, ali valjda to treba da bude pravo, a ne da opet slijedi borba“ ispričala je majka djeteta.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, u prosjeku 15 posto stanovnika jedne zemlje čine osobe s invaliditetom. U skladu s tim, pretpostavlja se da u BiH ima oko 568.740 osoba s invaliditetom.

Prema podacima različitih analiza urađenih u nekoliko proteklih godina, oko 70 posto osoba s invaliditetom živi blizu ili ispod zvanične linije siromaštva, a samo stanje invaliditeta povećava mogućnost za nastanak siromaštva za 18 posto.