Pjesma o Emini nikad umrijet’ neće: 94 godine od smrti velikog pjesnika Alekse Šantića

NA UBOGOM POLJU

Na ubogom polju moga zavičaja
Ne čuje se pjesma veselja i žetve,
Samo šum žalosni robinje Neretve
Hladan vjetar nosi preko pusta kraja.

Ovoj zemlji gospod sreće dao nije,
Pritiskô je jadom i čemerom dugim;
Dok se sunce rađa narodima drugim,
Nas studena zima razdire i bije.

O, zar nije dosta nevolje i tuge,
I surova pute što reže i bode?!
Vaj, uzaman more naše krvi ode…
Moja jadna zemljo, mi smo i sad sluge.

Gdje su naše muke?… Gdje su naše žrtve?
Zar ne čuje niko: sve jače i jače
Krv naših otaca kako ljuto plače
I kako se tresu one kosti mrtve?

Teško nama!… Eno, tuđin se veseli
I sva blaga naša otima i hara…
I bog mu pomaže i njime se stara,
A naš crni seljak crna hljeba želi.

Na ubogom polju svoga zavičaja
On ne pjeva pjesmu veselja i žetve…
Samo šum žalosni robinje Neretve
Hladan vjetar nosi preko pusta kraja.

 Aleksa Šantić  je bio bosanskohercegovački pjesnik i jedan od najpoznatijih predstavnika novije lirike u BiH. Rodio se 27. maja 1868., a umro je 2. februara 1924. godine.

Najveći dio svog života je proveo u rodnom Mostaru. Nakon što mu je otac umro, staranje je preuzeo strogi stric. Imao je dva brata, Peru i Jakova, te sestru Radojku koja se udala za njegovog prijatelja Svetozara Ćorovića. Živio je u trgovačkoj porodici u kojoj nisu imali razumijevanja za njegov talenat. Poslije završetka trgovačke škole u Trstu i Ljubljani vratio se u rodni Mostar.

Bio je i jedan od osnivača kulturnog lista “Zora” kao i predsjednik Srpskog pjevačkog društva “Gusle” u Mostaru. Tu se upoznao i družio  sa poznatim pjesnicima tog doba: Svetozarom Ćorovićem, Jovanom Dučićem, Osmanom Đikićem i drugima.

U njegovom pjesničkom stasavanju najviše udjela su imali pjesnici Vojislav Ilić i Jovan Jovanović-Zmaj, a od stranih pjesnika najvažniji utjecaj je imao Heinrich Heine, koga je i prevodio s njemačkog jezika. Svoju najveću pjesničku zrelost Šantić dostiže između 1905. i 1910. godine kada su i nastale njegove najljepše pjesme.

Aleksa Šantić (1868-1924) je tvorac najtananijih ljubavnih stihova, autor snažnih rodoljubivih rima, majstor elegije… Tokom kratkog životnog veka ostavio mnogo vJečnih ljubavnih stihova.

Pored Emine, njegove najpoznatije pjesme, Šantić je napisao “Ne vjeruj”, “Ostajte ovdje”, “Pretprazničko veče”, “Što te nema?”, “Veče na školju”, “O klasje moje” i druge.

Napisao je i nekoliko drama u stihu, od kojih je najpoznatija Hasanaginica, kao i nekoliko pripovijetki, te pjesme za djecu.

Početkom devedesetih godina prošlog stoljeća snimljena je romantizirana biografija o životu Šantića, pod nazivom “Moj brat Aleksa”. Glavnog lika glumio je Branislav Lečić.

U povodu smrti pjesnika Šantića, Srpsko prosvjetno i kulturnog društvo “Prosvjeta” Mostar u četvrtak navečer otvorilo je Peti međunarodni Šantićev festival djece pjesnika, koji je okupio mlade pjesnike iz BiH i regije.

Za danas, na sam dan pjesnikove smrti, najavljeno je polaganje cvijeća na grobu Alekse Šantića, posjet Šantićevoj rodnoj kući, te otvaranje izložbe Alekse Šantića u zbirci Muzeja Hercegovine. Burne društvene promjene u Bosni i Hercegovini, početkom dvadesetog stoljeća značajno su utjecale na njegov rad što je pojačalo njegovu rodoljubivu notu. U nekim od svojih najpotresnijih pjesama,Ostajte ovdje i Hljeb, Šantić pjeva o patnji onih koji zauvijek napuštaju domovinu i odlaze u tuđi svijet.

Šantićeva ljubavna poezija razvila se pod jakim utjecajem sevdalinke. Ambijent njegovih ljubavnih pjesama su bašte, behari, hamami, šadrvani… Djevojke koje se u njima pojavljuju se okićene đerdanima, bajne su i izazovne, ali ipak skrivene ljepote. U njegovim ljubavnim pjesmama najčešći motiv je čežnja. Djela Alekse šantića protražite u Gradskoj biblioteci Ilijaš.

Umro stari pjesnik,
Umrla Emina
Ostala je tužna
Bašta od jasmina
Razbio se ibrik
Uvenulo cvijeće
Pjesma o Emini
NIKAD umrijet’ neće