SponzoriPrvo mjesto literarnog konkursa „Ramazan miriše mahalom 2015“
Adnan Aličelebić
Ilijaš

Ramazan miriše mahalom

prvanagradanaslovnaKasno poslijepodne je. Po prostranom plavom nebu umiljato plešu nestašni bjeličasti oblaci. Kroz raskošne krošnje voćnjaka blagi povjetarac stvara nježne tonove koji pune moju dušu nježnim osjećajem iščekivanja NAJDRAŽEG.
Sunce polahko plovi ka zapadu. Na moju mahalu spušta se mir i posebna radost koja nas svake godine u mjesecu ramazanu pohodi i silno obraduje.
Šehri Ramazan!
Stojim kraj otvorenog prozora i pogledom milujem cijelu mahalu. Na ulicama je sve manje prolaznika. Prva svjetla se pale po kućama i stanovima. Uskoro će ezan sa naše džamije potvrditi da je stigao nama najdraži gost. Osjetih ugodan miris pržene halve, koji mi zagolica nosnice. Tako se već generacijama prenosi i čuva adet da se najdraži gost dočekuje ovom poslasticom. Pred očima mi je slika moje nane. Pamtim njenu toplu sobu, novi kat dimija, šamija i zadovoljan izraz lica, dok je s velikom ljubavlju pržila brašno u tavi …Somuni sa zrncima crnog čurokota također su nezaobilazni u ramazanu. Cijela mahala željno ih očekuje da bi s njima započela iftar. Svi dobro znaju da somuni u mjesecu ramazanu imaju poseban miris i okus, u odnosu na druge mjesece. Mnogi se pitaju zašto je to tako.
Moja razmišljanja u vezi s tim svode se na jednostavan zaključak-u ramazanu je sve posebno i svaki miris je intenzivniji i opijajući. Zbog toga ramazan u mojoj mahali mirisima opija duše postačima i uznosi ga u sfere bogobojaznosti i mira.
U tom sjećanju zateče me ezan. Naježih se od radosti. Stigao je, Dragi, Najdraži!!!
Moja mahala ustrepta od radosti i zamirisa dobro poznatim ramazanskim mirisima. Saslušah ezan i digoh ruke učeči dovu Svevišnjem da nam ramazan protekne u dobrom zdravlju, dobrom ibadetu, pokornosti i milosti prema onima koje volimo, onima koji nemaju, da nam srca očisti od svake ružne misli i svega onoga što Allahu dž.š. nije po volji.
Mir…mir…cijela moja mahala odiše nekim neobičnim sjajem i ljepotom. Pratim pogledom njene kuće, osvijetljene prozore i molim Gospodara da svakog postača nagradi lijepom nagradom.
Zatvaram prozor i ulazim u kuhinju da svojim roditeljima zaželim mubarek Ramazan. Ljubim njihove ruke i još jednom zahvaljujem Svevišnjem na njihovoj ljubavi i molim Ga, molim Ga iskreno i od srca, da mi ih sačuva još puno, puno godina.
Nakon večere, čistog tijela, odijela i duše odlazim s babom i mamom na teraviju. Taj osjećaj se ne da opisati. Mahala živi, diše, raduje se…Hvala Ti Gospodaru na svemu što nam daješ, hvala Ti na ovom lijepom osjećaju pripadnosti Tebi i svemu dobrom kojem nas upućuješ…Od prevelike nježnosti prema Jedinom Gospodaru zatreperi mi srce i suze ovlažiše moje oči.
Cijelu noć je mahala bila budna. Od sreće i radosti nije mogla spavati. Uživala je u ljepoti ramazana cijele noći. Sehur je dočekala budna, a potom je sretna i zadovoljna utonula u miran san…
Redaju se ramazanski dani, poput čistih bisera na platinastoj ogrlici. Svaki na svoj način lijep. Mahala živi jedan novi život. Ljudi završavaju svoje dnevne obaveze u tišini, smireni, sa puno, puno sabura. Dobro znaju da će za svoja dobra djela u ramazanu biti nagrađeni.
Moja mahala plovi na blagodatima ramazana, sretna, smirena i zaštićena od svog Gospodara.
Neću da razmišljam o mjesecu koji dolazi nakon Najdražeg. Neću, jer ne mogu da zamislim da će nestati ova ramazanska čarolija i da ću zajedno sa mojom mahalom ponovo živjeti dane sa mnogo manje radosti, sigurnosti i blagodati.
Stoga, neka se nižu ovi lijepi ramazanski dani, ali polahko da traju što duže i neka ramazanska radost ostane u našim srcima i ojača našu vjeru u Jedinog Gospodara.

Ramazan miriše mahalom 2015 -drugo mjesto
Amina Omerović
 Olovo

RAMAZANSKA JUTRAdruganagrada

Jutros je Ramazan došao prvo u moju avliju. Znam to jer sam se probudila davno prije nego se začuo ezan sa munare seoske džamije. Ustala sam, prišla prozoru i naslonila lice na hladno staklo.U početku nisam vidjela ništa a onda su mi se oči privikle na mrak. Prvo sam pri slaboj mjesečini vidjela stari bagrem kako se ponosno izvija u mračno nebo, i činilo se, znatiželjno dodiruje ustreptale zvijezde, onda trošnu drvenu ogradu tik iza stabla i iza nje malu kućicu amidže Jusufa . Bila je to stara drvena kuća pokrivena daskama, neugledna i trošna, ali meni nekako draga jer sam u svojoj dječijoj mašti baš takvom zamišljala bakinu kućicu iz bajke. Sad mi se čini da je to ipak bilo više zbog toga što mi je amidža često, kao krišom mahao ispred vrata, a ja sam radoznalo trčala k njemu jer sam znala da ću dobiti neki slatkiš. Ponekad je to bila tek neka jabuka ili kruška, ali ja sam se svejedno radovala svemu što je bilo od amidže. Upravo u njegovoj kući se upalilo prvo svjetlo. Na trenutak sam vidjela i njegovu siluetu kroz mali prozorić iza verande. Zamišljala sam ga kako se sporim koracima kreće prema starom fijakeru da naloži vatru i pristavi kafu. Poješće nešto malo hrane koju je vjerovatno pripremio navečer, a onda će dugo uživati uz kafu i zamotanu škiju. Zato je i ustao dosta ranije, prije svih. Sada je sve to radio sam jer je amidžinica umrla prije dvije godine, baš na prvi dan Ramazana. Znala sam da će mu zato ovo prvo Ramazansko jutro biti naročito važno i teško.
Onda se upalilo svjetlo kod komšije Muniba. I on i njegova debeljuckasta žena Latifa bili su vedri i veseli ljudi. Bila sam sigurna da, dok pripremaju sehur, Munib svojim grubim i hrapavim glasom pjevuši svoju omiljenu pjesmu: „Haj, dvije suuu seeeee, vode zavadileeee…“
Odmah potom do njihove kuće upalila su se svjetla kod dede Osmana. On je imao preko osamdeset godina, njegova hanuma Ajkuna tek koju manje. Ipak su još uvijek s istom ljubavi i upornošću radili na svojoj bašti iza kuće. Jednom sam ga čula kako kaže da su za njegovu dugovječnost i dobro zdravlje zaslužni rad i post.
„Rad ti održava tijelo a post i tijelo i dušu. Jedno bez drugog ne može“ – rekao je tada dedo Osman.
Na krošnji bagrema ukazao se odsjaj svjetla iz naše kuhinje koja se nalazila ispod mene. Ustala je i mama. Ona će prvo sve pripremiti a onda će tiho probuditi prvo oca a potom i brata. Svjetla su se počela paliti i u ostalim kućama u selu, palila su se i treperila kao zvjezdice na nebu. I dalje nisam sklanjala obraz sa prozorskog okna kao opčinjena zureći u prizor ispred sebe.
Osjetila sam miris hrane. Mama je već napravila nešto dobro za sehur. Hrana ne miriše tako dobro u ostalim danima. Ramazan ima poseban miris. Nisam odoljela i strčala sam dole.
Babo, mama i brat su već sjedili za sinijom.
– Što si ti ustala, kćeri? – brižno me upitala majka.
– Hoću i ja da postim.
– Ti si još mala da postiš, ne moraš…
– Ali ja hoću, mama – bila sam uporna.
– Pusti je neka jede s nama – rekao je otac – ona može opet da jede u podne, pa će da „našije“ do iftara.
– Kako da „našijem?“ – pitala sam začuđeno.
– A što ne mogu i ja tako, babo? – upleo se u priču brat.
– To… to mogu samo mala djeca. Ti si već veliki i ti treba da postiš kao i svi ostali. Je li i tebi jasno, Amina? – pojasnio je otac, ne skidajući sa lica izraz ozbiljnog učitelja.
Klimnula sam glavom iako mi ništa nije bilo jasno u vezi „našivanja“, ali bilo mi je najvažnije da i ja sehurim sa njima. I brat je imao zadovoljan izraz lica jer ga je babo upravo proglasio „velikim“.
Od tog Ramazana prošlo je devet godina. Danas imam šesnaest i već godinama postim bez „našivanja“. Brat se oženio prošle godine i ja već zamišljam kako će i njegovo dijete s licem priljubljenim uz prozor išćekivati prvo Ramazansko jutro. Ja i danas činim to isto. Uvijek ustanem prije svih i gledam na usnuli bagrem koji dodiruje zvijezde. Samo… svjetlo kod starog dede Osmana se više ne pali. Umro je dedo prije tri godine. Zadnji Ramazan u životu ipak nije mogao ispostiti. Bio je bolestan i suviše star da bi mogao podnijeti post u toku vrelih i dugih ljetnih dana. Mislim da je u zadnjim trenucima više žalio to što nije mogao postiti nego sam život. Isto je bilo i sa nanom Ajkunom – umrla je samo četiri mjeseca nakon dede, čini se više od tuge i samoće nego od starosti i bolesti. Komšija Munib i dalje pjevuši svoju omiljenu pjesmu i veselo zadirkuje svoju Latifu koja više nije debeljuckasta već potpuno gojazna.
– Ti bi trebala postiti cijelu godinu a ne jedan mjesec. Ako nastaviš tako još malo pa nećeš moći izlaziti na ova vrata – govorio joj je često.
A amidža Jusuf… još uvijek me mahanjem rukom zove u svoju avliju i krišom mi da ponešto, sada češće nešto novca nego slatkiša. „Neka se nađe, ti sada ideš u školu i treba ti“. I dalje u danima Ramazana ustaje prvi kako bi duže mogao uživati u kafi i cigareti. Samo… sada već sa nekom tugom gledam u svjetlo na njegovom prozoru iza verande, jer… brzo je postao starac iako se po godinama to ne bi moglo reći. Ni zdravlje ga više nije služilo najbolje. Ne znam hoću li naredne godine očekivati to svjetlo iza bagrema i hoću li sa radošću trčati u njegovu kućicu u kasno popodne da mu pripremim iftar. Radim to već četiri ili pet godina. U početku se ko’ bajagi bunio, ali ja sam znala da je sretan zbog toga što se brinem o njemu. Ali sehur mu nije smio „dirati“ niko.
I meni su ta jutra bila i ostala posebna. Molim Boga da ovo potraje što duže,da još dugo s licem na prozoru očekujem onaj isti miris mamine hrane koji zove na sehur. I da Ramazan uvijek dolazi prvo u moju avliju.

Treće mjesto
Amel Rizvanović
Visoko

 

Ramazan miriše mahalom 2015

trecanU mahalama jednoga grada začu se glas,
Dolazi nam mjesec veliki, dolazi nam spas.

Stiže draga braćo, u mahale ramazan,
Nek’ svak bude skrušen, nek’ svak’ bude ljubazan.

Ramazan miriše mahalama,
U kuću miris dolazi i nama,
U kuću dolazi čvrstoća islama.
Šejtan ramazanom svoje misli ne prenosi nikom,
On je ramazanom zaključan u kavezu velikom.

U mjesecu ramazanu poče se objavljivati Kur'an,
Zato brate moj u vjeri budi siguran.

Topli samunčići na stolu su,
U predakšamske sate
Posti brate i spasi se, vatre rasplamsate.

Akšamski ezan označava vrijeme iftara,
Za tu ljudsku sreću nema komentara.

Ispunjeni srećom muslimani Allahu zahvaljuju
I čekaju noćni namaz, čekaju teraviju.
Kad za teraviju vrijeme dođe, vjernik pojuri u džemat,
I raduje se kad u safu kod njega, stoji i njegov brat.
Poslije sabahskog sehura započne post,
I svi smo sretni jer prijeći ćemo Džennetski most.

Ramazan miriše mahalama,
U kuću dolazi miris i nama,
U kuću dolazi čistoća islama.

 

Share.

Comments are closed.