Javna ustanova „Kulturno-sportski centar i Radio Ilijaš“ , Gradska biblioteka Ilijaš organizuju promociju knjige autora Efida Šehića u četvrtak, 8.novembra 2018. godine sa početkom u 19 sati u kino sali KSC-a Ilijaš.
Promotori knjige “Školjka bez bisera“ su prof. Semir Spahić i prof. Sedina Muhedin.
Autor knjige je pozvao sve građane Ilijaša, slušatelje radio Ilijaša, stanovnike okolnih gradova da se u što većem broju odazovu promociji.
Efid Šehić, rođen je 1975. godine u selu Gornja Bioča, kod Ilijaša, gdje je živio do izbijanja srpske oružane agresije. S okupacijom rodnog kraja, našao se kao izbjeglica u Visokom, gdje je završio okupacijom prekinuto srednjoškolsko obrazovanje. Sa šesnaest godina priključio se braniocima Bosne i Hercegovine i bio borac u više vojnih formacija Armije Bosne i Hercegovine. Po prestanku ratnih djelovanja, ostao je profesionalno u vojsci, da bi, nakon dvadeset godina aktivne službe, bio umirovljen. Autor Šehić živi u svom rodnom mjestu i ovo mu je prva knjiga.
PRIKAZ KNJIGE
Pisati književni prikaz – osvrt i dati iskreni kritički sud, znači ostati dosljedan objektivnosti, a to opet, prije svega, znači učiniti otklon od autora. Ipak, moraš biti svjestan i negativne i pozitivne reakcije. Svakom je dopušteno da knjigu proglasi lošom i da je odbaci, a da ona to ne zaslužuje.
Švicarski književnik Amijel Anri Frederik kaže: „Svako shvata u knjizi samo ono što nalazi u sebi „ – ili ništa ne shvata – moja primjedba.
Pred nama je, dakle, roman Efida Šehića „Školjka bez bisera“. Može se reći da roman sadrži nekoliko povezanih paralenih životnih priča koje po uzoru na Šeherzadine priče iz „Hiljadu i jedne noći„ autor vješto izlaže u formi dijaloga između protagonista životne zbilje, i tako podstiče našu misao i prisutnost u sadržaju priča. A pisac, upravo, to hoće da čitaoca „natjera“ da nešto unese u sebe, u svoj krvotok i svoje pamćenje, da se ne zaboravi.
Autoru je i stalo do toga da se vidi konkretni nagon i podsticaj za pisanje romana. Ono što je posebno primjetno u romanu je Efidova dosljednost – on svojim stilom pisanja ostaje vjeran sebi i upućuje na sebe. Ne upušta se u neka moderna oblikovanja koja njeguju post-modernistički pisci i post-modernistički kritičari, koji su, uglavnom, nepristupačni većini čitalaca. Zapravo, mnogo je lakše pisati književnim jezikom nego svakodnevnim govorom svojih junaka. I ono što Efidovi junaci u romanu pričaju nije književna namjena. Namjena je održavanje veze sa svijetom svoga porijekla, svojim Bošnjačkim narodom, njegovom historijom, običajima, vjerom, folklorom, kulturom, psihologijom… a sve je to obgrljeno narodnim Bosanskim jezikom. Sve priče u romanu su usmjerene protiv ljudskog zla što se besramno sručilo na piščev narod pa zato nije mogao odgoditi aktuelnu i okrutnu stvarnost (nesrećna i prošlost i sadašnjost Bošnjaka), a da to ne pretoči u riječi kao nužnost i zahtjev za komunikaciju sa čitaocima. Efid Šehić svaku priču svodi na prizor iz života, iz događaja i tako prilagođava načinu dijaloškog oblikovanja zbilje. Njegove priče, dijalozi junaka u romanu: Zijada, Ibrahima, Esme, h. Jusufa, Safeta, Sevde, Elvedine, Hansa, Milera i drugih protagonist … nas ne opterećuju teškim osmišljenim iskazima. Mi s lahkoćom čitamo i u sebi unaprijed otkrivamo ono još uvijek neiskazano. Zato su ove priče više za čula, za utisak, priče nagovještaja, pamćenja i poruka, nasihata. Piščevi junaci na „PUTU PREMA SEBI“ sve potpisuju vlastitim imenom. U svojoj spoznaji Svemogućeg Stvoritelja Allaha dž.š. i islamskih vrijednosti, prenose nam u pamćenje i krvotok: „ Kako su naša srca najbolji mezari za najmilije koji su preselili, kako se drži zadana riječ (emanet), kako se postaje čovjek, i kako se čuva čast i obraz svojih roditelja“. „Kako se voli svoj narod i kako se brani svoja domovina, kako se dolazi na tobe i kako se bira PRAVI PUT.“-Fehim Softić,prof
