Godine 1868. – U Mostaru rođen Aleksa Šantić, bosanskohercegovački pjesnik.  Jedan od najpoznatijih bh. pjesnika i jedan od predstavnika novije lirike u Bosni i Hercegovini. Što se tiče njegove biografije i životnog puta, treba reći da je najveći dio života prove u Mostaru, gdje je i rođen. Nažalost, njegova porodica i nije imala pretjerano razumijevanje za Šantićev talenat. Otac mu je umro u toku njegovog djetinjstva, da bi nakon toga staranje nad mladim Aleksom preuzeo njegov stric. Aleksa Šantić je pohađao i završio trgovačku školu u Trstu, a zatim i u Ljubljani. Nakon toga, vratio se u svoj rodni grad, Mostar. Što se tiče kulturnog života, potrebno je istaći da Šantić bio i jedan od osnivača kulturnog lista “Zora”. Nedugo zatim, postao je i predsjednik pjevačkog društva “Gusle”, sa sjedištem u Mostaru. U tom periodu je i upoznao neke od poznatih pjesnika tog doba, a to su između ostalih, Jovan Dučić, Osman Đikić i drugi.

Hercegovac, Srbin, Mostarac — sve je to bio Aleksa Šantić. Naposlijetku, to nije ni bitno, jer Šantić je svojim stvaralaštvom ostavio traga u  bosanskohercegovačkoj, odnosno srpskoj književnosti. Šantić je u časopisu “Zora” čiji je bio suosnivač objavio pjesmu posvećenu Bošnjacima, koji su masovno napuštali Bosnu i Hercegovinu dolaskom Austro-Ugarske i odlazili u Tursku. Za razliku od pojedinih današnjih srpskih nacionalnih krugova kojima je u mislima samo velikosrpska ideja, Šantić je ovom pjesmom jasno poručio za šta se opredjeljuje, Šantić je bio za ideju “bosanstva” pri čemu je svoju domovinu jednako smatrao i domovinom Bošnjaka.

Ostajte ovdje 1896

Ostajte ovdje!…Sunce tuđeg neba, Neće vas grijat kô što ovo grije; Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije. Od svoje majke ko će naći bolju?! A majka vaša zemlja vam je ova; Bacite pogled po kršu i polju, Svuda su groblja vaših pradjedova. Za ovu zemlju oni bjehu divi, Uzori svijetli, što je branit znaše, U ovoj zemlji ostanite i vi, I za nju dajte vrelo krvi vaše. Kô pusta grana, kad jesenja krila Trgnu joj lisje i pokose ledom, Bez vas bi majka domovina bila; A majka plače za svojijem čedom. Ne dajte suzi da joj s oka leti, Vrat'te se njojzi u naručju sveta; Živite zato da možete mrijeti Na njenom polju gdje vas slava sreta! Ovdje vas svako poznaje i voli, A tamo niko poznati vas neće; Bolji su svoji i krševi goli No cvijetna polja kud se tuđin kreće. Ovdje vam svako bratsku ruku steže – U tuđem svijetu za vas pelen cvjeta; Za ove krše sve vas, sve vas veže: Ime i jezik, bratstvo, i krv sveta, Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba Neće vas grijat kô što ovo grije – Grki su tamo zalogaji hljeba Gdje svoga nema i gdje brata nije…

ENVER ČOLAKOVIĆ / Proganjani autor jednog od najljepših romana

Enver Čolaković se rodio 27. maja 1913. u Budimpešti. Otac mu bijaše industrijalac Vejsil-beg Čolaković, vlasnik mnogih nekretnina i sarajevske ciglane koja je sve do kraja drugoga svjetskoga rata zaposjedala područje današnjega glavnog željezničkog kolodvora, a njegova majka Ilona (Fatima-Zehra) izdanak je stare mađarske plemićke obitelji Mednyanszky. Nesretno i burno djetinjstvo, protkano selidbama i putovanjima, Enver provodi uglavnom u Budimpešti, a nakon prvoga svjetskog rata obitelj Čolaković se seli u Sarajevo.

Do kraja 1942. završio je roman Legenda o Ali-paši, te autobiografsko djelo Knjiga majci, u kojem otvoreno ističe svoje antifašističko opredjeljenje i opisuje suvremena četnička, ustaška i okupatorska zvjerstva nad narodom, progone Židova, Srba i zatiranje muslimanskih sela.

Ovo je razdoblje najplodnijeg Čolakovićevog javnoga rada. 1943. dobiva nagradu “Matice hrvatske” za najbolji hrvatski roman, na temelju rukopisa romana Legenda o Ali-paši. Uz brojne pjesme objavljuje pripovjetke, novele, eseje, kazališne prikaze, političke osvrte u kojima se zalaže za bosanskohercegovačke muslimane, te roman u nastavcima Mujica Hanka.

1943. izvodi se i njegova salonska komedija Moja žena krpi čarape. Legenda o Ali-paši, štampana 1944., dobiva oduševljene kritike tada najutjecajnijih hrvatskih pera. 1943/44. Čolaković je napisao zbirku pripovjedaka Lokljani, koje su međusobno povezane, i roman Melun. 1944. Čolaković hrabro objavljuje antiratnu pjesmu Majko u “Vijencu” br. 6-10. Konac rata Čolaković je dočekao kao slomljen čovjek. Pješice se iz Mađarske vratio u Zagreb, a zatim u Sarajevo gdje bijaše uhapšen. Iz Sarajeva je prebačen u Zagreb. Imanje mu je odmah nakon rata bilo eksproprirano. Hamid Dizdar, brat Maka Dizdara, mu piše da se ne vraća u Sarajevo, jer će izgubiti glavu. Potpuno nevin, Enver Čolaković bijaše nekoliko puta u Zagrebu uhapšen 1945. godine. Ovo ga je slomilo, premda je ubrzo bio pušten na “slobodu”. 1946. piše zbirku pjesama Iz moje samice i Zatvorske novele.

Čolaković piše uglavnom lirsku prozu: Pisma nepoznatom i Mrak – Simfonija rijeci u a-molu.

Godine 1947. otpočinje pisanje autobiografskog romana Jedinac u stihovima. (Roman dovršava tek 1962.) Radi do iznemoglosti kao predavač matematike po mnogim srednjim školama, pa stiže pisati uglavnom samo pjesme. Njegovo je pjesništvo dostiglo svoju zrelost upravo u ovome razdoblju. Godine 1953. piše Bajke o stvaranju svijeta, inspirirane Kur’anom i dopunjuje Lokljane, ciklus pripovijedaka o bosanskom selu između dva svjetska rata. Iste  godine dobiva sina Esada. Otpočinje pisati romane Mali svijet, Rasap, Srce Marije Kavaljecke i dugu novelu Spirale. Postaje članom DKN, PEN-a i Društva prevodilaca Hrvatske. Tek 1970. Čolaković napokon dobiva priznanja za svoj književni rad. Umro je 18. avgusta 1976. od posljedica srčanog udara. Nakon piščeve smrti 1976. godine, uz brojna izdanja Legende o Alipaši, objavljena su po prvi put i mnoga druga njegova kapitalna djela, poput antologije mađarske poezije Zlatna knjiga mađarskog pjesništva, te romana Lokljani, Mali svijet, Jedinac i knjiga poezije Izabrane pjesme i Bosni. Čolaković je i jedan od najtraženijih naših pisaca na Internetu.

Za svog života često prešućen i zatajivan, Čolaković je 1997. dobio najljepši poklon u zbirci eseja o Legendi o Alipaši, koji su dobili nagradu Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca. U toj zbirci Edina Žugor, studentica književnosti, ovim je riječima zaključila svoju radnju: “U okrilju noći spava moje Sarajevo. Vjetar nanosi priče. Jednu legendu napamet zna. Legendu o Alipaši. A možda donese i neku novu. Samo, toliko ljubavi rijetko koja legenda ili priča da može primiti koliko je primi roman Envera Čolakovića.” (Slike Sarajeva u romanu Legenda o Alipaši Envera Čolakovića, Sarajevo, 1997). Čolakovićevi izvorni rukopisi čuvaju se državi Massachusetts. Prve rukopise njegovih pjesama pohranio sam u Zavod za književnost HAZU u Zagrebu.”