Knjiga sedmice: Putopisi Zuke Džumhura

Zulfikar Zuko Džumhur – ”Hodoljubac”. Zulfikar Zuko Džumhur – putopisac, slikar, karikaturist, filmski i televizijski scenarist, pozorišni  scenograf i kostimograf, likovni kritičar. Jučer se navršilo 100 godina od Zukinog rođenja.

Rođen je u Konjicu 1920. godine. Osnovnu školu i nižu gimnaziju završio u Beogradu, a višu gimnaziju u Sarajevu. Likovnu akademiju završio u klasi Petra Dobrovića. Kao karikaturist surađuje u mnogim listovima i časopisima. Objavio je preko 10.000 karikatura. Napisao je scenarije za nekoliko kratkih i tri za igrane filmove. Uradio je 35 scenografija za kazalište, a posljednjih deset godina života radio na sarajevskoj televiziji kao pisac scenarija i voditelj serija emisije Hodoljublje. Umro je 1989. godine. Iz putopisne proze objavio: Nekrolog jednoj čaršiji, Pisma iz Azije, Hodoljublja, Putovanje bijelom lađom, Pisma iz Afrike i Evrope, Stogodišnje priče, Adakale. Posthumno, izašla su mu Izabrana djela (Sarajevo, 1991.) i Putopisi (izabrani putopisi u okviru edicije ”Bošnjačka književnost u 100 knjiga”, Sarajevo, 1997.).

Do Zuke Džumhura bosanski putopis je – kao i kod drugih naroda toga doba – svoje interesiranje temeljio na didaktičkim geografskim opisima, etnografskim izvješćima ili kulturno- povijesnim obavijestima. Džumhur je prvi shvatio da posvemašnja globalizacija svijeta čini takve obavijesti izlišnim, u krajnjem slučaju da takav pristup već rabi film i televizija, – ”pa je putopis pomaknuo u sferu ličnog doživljaja…”(1) S druge strane, Zuko je Džumhur zadržao sukus i strast ”starih putopisaca”, onu znatiželju bez koje putopisna priča ne bi bila priča. Zuko Džumhur je hodoljubac (”onaj koji ljubi hodanje”), njegov hod (kojeg smo upoznali preko tv ekrana), klimav i nesiguran, u obaveznim farmericama, slika je, s jedne strane, raspadajućeg doba sklada, a, s druge, nadolazećeg doba globalizacije. Takvi su i Zukini putopisi: u njima još uvijek dominira znatiželja (karakteristična za romantičarski putopis), ali skalperski nadnesena nad svaki dehumanizirani modernitet. S tim u vezi je i naracija ovoga putopisca. Njegova ”naracija teče i teče, epska je i pomalo troma, ali odjednom se i iznenada, pa ma kako čitalac bio pripravan u njenom iščekivanju, ustremljuje na detalj, dobija lirsku zgusnutost bilo metafore, bilo neočekivane komparacije, bilo paradoksa.

Putopise Zuke Džumhura potražite u Gradskoj biblioteci Ilijaš.