Knjiga sedmice: „Kad sam bio hodža“ autora Damira Ovčine
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu (1992-1995), četnička vojska je okupirala i zauzela Grbavicu. Grbavica je bila pod njihovom vlašću sve do 19. marta 1996. godine, kada je izvršena reintegracija. Za ovaj datum vezana je i naša Knjiga sedmice.
Damir Ovčina u romanu „Kad sam bio hodža“ piše o paklu ratne Grbavice, sarajevskog naselja izolovanog od drugih gradskih opština, o Grbavici na kojoj su odlučivali neki od najmonstruoznijih srpskih zločinaca. Uz likove kojima ne daje identitetske karakteristike, u roman uvodi i grbavičke ugostiteljske objekte i ulice, dajući im status ravnopravnih književnih junaka i stvarajući ritam romana od kog se kosti lede. Ova knjiga, po mnogo čemu drugačija od dominantne bh. prozne poetike, razlikuje se i po tome što njen autor ne nastupa s pozicije nekog arbitra, niti pišući o zlu označava njegove počinitelje. On piše o ljudima koji su na određenom dijelu teritorije odluke o životu i smrti uzeli u svoje ruke. Piše o njima kao takvim. A oni su samoproglašene vojvode, čelnici paravojnih formacija i lideri beščašća.
Knjige otvaraju naš um, oplemenjuju nas i jačaju inteligenciju, proširuju nam vidike, dajući nam široko i raznovrsno znanje i inspirišu nas da promijenimo svoj život i svijet oko nas.
Kako u životu ništa nije ni potpuno crno ni bijelo, tako ni u književnosti ne smije da
bude. Svjestan toga, Damir Ovčina u zlu kreira junake kojima je ljudskost i u
nevremenima osnovna odluka i odlika. Takav je komandir radnog voda kojem
narator pripada. Takve su djevojka i baka iz susjedstva koje mu spašavaju
život.
Jezik kojim je roman napisan zaslužuje posebnu pažnju. Ovčina je srušio gotovo sve
postulate na kojima se književnost zasniva. Izbjegava glagole gdje god je to
moguće. Ne koristi pravopis na svakom mjestu za koje mu se učini da bi baš tako
trebalo. I zapravo, ima li smisla „lijepo pisanje“ kod opisivanja užasa? Mora
li se poštovati uobičajena struktura romana onda kad se piše o neopisivom? Ne
mora i ne treba. I zna to Ovčina. I tako maestralno uvodi novi pristup u domaću
književnost. Knjiga Damira Ovčine svojevrstan je mirovni manifest. Što čovjek pišući uspijeva doći bliže sebi, biće u tome tačniji, s razlogom kaže autor. „Imao sam dovoljno
godina dok sam pisao i čini mi se da ne mogu praviti ništa drugo već ono što
najviše liči na mene. Moj način pisanja je moj, zato što liči na moj način
mišljenja. Nisam pokušavao nikoga impresionirati niti sam išta pokušavao.
Nastojao sam pisati onako kako sam od sebe očekujem. Možda je to suština
pisanja. Da budeš tačan“, kaže Damir Ovčina, dragocjena pojava na našoj
literarnoj sceni.
Autor koji nastupa daleko od pozicije s koje se nastoji objasniti svijet. Zadržao se na jednom segmentu egzistencije, a on je zlo, koje bez dobra i obrnuto ne može postojati. Važan u njegovom umjetničkom i ljudskom biću je odmak od komplikovanja, vještačke težnje da se bude drugačiji te uspijevanje da bude potpuno nesvakidašnji iako mu to nije bila prevashodna namjera.
Knjigu potražite u Gradskoj biblioteci Ilijaš.
Knjigu sedmice preporučio: Semir Spahić
