Na današnji dan 6. aprila 1915. godine u Tešnju preminuo je Musa Ćazim Ćatić, najznačajniji pjesnik bošnjačke moderne. Rođen je u Odžaku kod Modriče 12. marta 1878. godine, gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu, a nakon očeve smrti i majčine preudaje seli u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i kod tešanjskog muftije Mesud ef. Smailbegovića uči arapski, turski i perzijski jezik. Godine 1898. prvi put odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već godinu dana kasnije vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Na školovanje u Carigrad ponovo odlazi 1902. godine, gdje se prvo upisuje u poznatu medresu Mektebi Numunci Terreki, a potom prelazi u gimnaziju, ali se, bez materijalne potpore, već slijedeće godine vraća u Bosnu i u Sarajevu upisuje Šerijatsku sudačku školu.
Sarađuje u brojnim časopisima i listovima, ponajviše u Beharu. Godine 1907., nakon što biva isključen iz školskog internata, preuzima uredništvo Behara, a sljedeće godine diplomira uz posebnu dozvolu, jer je u međuvremenu isključen i iz škole. Potom odlazi u Zagreb, gdje se upisuje na Pravni fakultet, ali sve vrijeme provodi u tzv. Matoševom krugu i Ujevićevom društvu, zapostavljajući studij. U Bosnu se vraća 1910. godine, bez ikakve materijalne sigurnosti, zbog čega će često mijenjati mjesto boravka (Bijeljina, Tešanj, Sarajevo, pa ponovo Tešanj), a 1912. godine odlazi u Mostar i postaje urednik i glavni saradnik časopisa Biser. To je vrijeme njegovog najintenzivnijeg rada: piše pjesme, eseje, među kojim se ističe esej Misticizam i utjecaj Perzijanaca na tursko pjesništvo (1912), i kritike, prevodi brojne studije i knjige za “Muslimansku biblioteku” Muhameda Bekira Kalajdžića. Narušenog zdravlja dočekao je da u Mostaru objavi knjigu Pjesme. Od godine 1900 do 1908. Iste godine biva mobiliziran, a nakon kratkotrajnog boravka u Tuzli prebačen u Örkeny u Mađarskoj. Teško bolestan, obolio od tuberkuloze, nakon liječenja u Budimpešti vraća se u Tešanj krajem marta 1915. godine. Preminuo je 6. aprila u Tešnju.
U eseju Musa Ćazim Ćatić, koji je objavljen 1936. godine u časopisu Novi Behar, Tin Ujević će Musu Ćazima Ćatića opisati kao “čovjeka prirode i života”, citirajući Antuna Gustava Matoša, koji je kazao: “Mi smo svi ljudi izučeni, ljudi istančanih nerava, s mnogo traženja, nategnutosti. Ćatić je iskren, životan, prirodan. To za nj nisu lutke, to je osjećaj. On je od mnogih nas bliži zemlji, tradiciji, ukusu naših sredina.” S druge strane, Muhsin Rizvić je u eseju Musa Ćazim Ćatić između erotike i mistike, objavljenom 1966. u časopisu Izraz, ovog pjesnika opisao kao “pjesnika između dva spola: na relaciji između erotike i mistike”, gdje je “erotici pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastrojenje”. Nadalje, pisao je Rizvić, “ljubav je za Ćatića tajanstvena i mračna sila spajanja, krvi i ploti. Ljubav je za njega ekstaza, san, blaženstvo, trenutak na ivici svijesti i beskonačnosti. I ljepota i sklad, čednost, mladost, proljeće. Ali više od svega trenutak mira i spokojstva”. Musa Ćazim Ćatić započeo je put evolutione preinake bošnjačke književnosti koji će kasnije omogućiti i Humu i Kulenovića i Dizdara, jednu novu generaciju pjesnika.
