Sa 16 godina preživio genocid: Emir je hodao okružen mrtvima, slušao jauke i zarobljen zaspao u očevom krilu

Juli je za preživjele Srebreničane posebno težak. Sjećaju se onog što su prošli, a često ponovo proživljavaju sve emocije koje su imali tada. Tako je i sa Emirom Bektićem, koji je kao šesnaestogodišnjak preživio genocid, izgubivši oca. Ono što je preživio sročio je u knjigu ‘Kad osvaneš sam’.

Emir Bektić, kao šesnaestogodišnji dječak u julu ‘95. sa ocem je krenuo putem spasa. Majka i sestra ostale su s narodom, planirale autobusima otići u Tuzlu. Hodao je okružen mrtvima, slušao jauke ranjenih, detonacije i preživljavao presretanja vojnika RS. Nepreglednim šumskim putem išli su naprijed. U noći s 13. na 14. zarobljeni sjedili su i razgovarali, dok je Emira kao tinejdžera hvatao san.

”Tad je bio možda i najemotivniji od kako ga ja i pamtim i sjećam. Rekao mi je da je možda i pogriješio i da je možda bolje bilo da sam otišao sa majkom i sestrom u Potočare i da bi se na taj način spasio. Ja sam legao u njegovo krilo i zadnje što sam osjetio je njegov zagrljaj, dodir njegove ruke. Iako sam obećao da neću spavat, zaspao sam”, rekao je Emir Bektić.

Uskoro snimanje filma

Ujutro kad se probudio nije bilo nikoga. Ni oca, ni sugrađana, ali ni vojnika. Bio je sam i prestrašen. Pitao se tako sam gdje mu je otac, šta mu je sa majkom i sestrom. No odlučio je nastaviti dalje. Zbog nezgodnog terena činilo mu se da hoda ukrug. Nije mu bilo jasno ni kako je ostao živ ni gdje su oni pored kojih je noć prije zaspao.

”Teško je opisati osjećaj, to je nekako vam postane svejedno šta će se desiti. Ne razmišljate nekako ni o čemu posebno”, navodi Bektić.

Usput je ponovo sreo amidžu koji mu je pokazao put prema autobusima i utrčao je u jedan gdje je sakriven pod torbama i dekama došao do Dubrava kod Kladnja. Nakon nekog vremena tamo je našao i sestru i majku. Oca nakon noći u kojoj mu je zaspao u naručju više nikada. Posmrtni ostaci nađeni su u grobnici Zvornička kamenica, oca i druge muške u genocidu stradale članove obitelji ukopao je 2011. godine. Nakon života na više lokacija i završavanja fakulteta sa sestrom se vraća u Srebrenicu 2013. godine. Sjećanja su navirala i počeo je pisati neki vid memoara, koji su postali knjiga. Naziv ‘Kad osvaneš sam’ baš govori o noći u kojoj je posljednji put zaspao u očevom naručju i više ga nikada nije vidio.

”Doživjela je veliki uspjeh u smislu da je štampana u 10 hiljada primjeraka, napisan je scenarij za film po ovoj mojoj knjizi i uskoro bi trebalo početi snimanje tog filma”, rekao je Bektić.

Nekad škola, danas zapuštena ruševina

Podršku mu u filmskom ostvarenju pruža i Udruženje za kinematografiju. Bektić time želi očuvati kulturu sjećanja. Iako danas zbog nemogućnsoti pronalaska posla u rodnom kraju sa sestrom živi u Sarajevu voli doći u rodne Bektiće nedaleko od Srebrenice. Vodi nas do svoje zgrade i mjesta gdje je nekada bila četverogodišnja osnovna škola u kojoj je njegov otac bio direktor. Danas su tu obrasle ruševine, ostaci nekadašnjeg igrališta, škole i domova.

”Svaki put kada dođem ovdje na ovo mjesto prisjetim se svog djetinjstva emocije naviru i teško je govoriti o svemu tome i prisjećati se onih lijepih stvari kojih više nema”, kaže Bektić.

Nema ni oca ni majke. Bektići su kao mjesto nekada brojali 40-ak domaćinstava, a nakon rata i genocida, rijetki preživjeli nisu imali gdje ni doći. Kroz godine pojedini su obnovili domove, a danas tu živi 10-ak porodica. Sjećanje na bezbrižne dane djetinjstva Emira rastuže, jer ničeg od onog što je krenuvši na put spasa ostavio danas nema. Zarasli u zelenilo, samo ostaci onoga što predstavlja njegovo djetinjstvo, sjete ga na bezbrižnost i porodicu koju je imao i koja je kao i drugim preživjelima naglo prekinuta i oduzeta.

n1info.ba