Govoriti o bošnjačkoj, ali i savremenoj bosanskohercegovačkoj kulturi uopće, poimati razvoj iste u njenoj povijesnoj kontekstualnosti, nemoguće je bez razumijevanja vremena i zbivanja koja su inicirala, usmjeravala i determinirala pravce širokog društvenog pokreta u nauci poznatog kao prvi bošnjački nacionalno-kulturni preporod.
Postepenim potiskivanjem osmanske svjetovne vlasti od strane Austro-Ugarske monarhije i izlaska Bosne i Hercegovine izvan orijentalno – islamskog kulturnog i civilizacijskog korpusa, uslovljena tim i takvim procesima, sa podijeljenim mišljenjima u pogledu refleksija i posljedica odlaska osmanske uprave, bošnjačka intelektualna elita stajala je pred izazovima novih društvenih i političkih tokova.
Ta, za najveći dio bošnjačkog naroda nagli i neočekivan prevrat, dočekan sa strahom i neizvijesnošću za sopstvenu budućnost, dao je, sa druge strane, ključan poticaj razvoju njegove moderne političke, kulturne i naučne misli, koji će tokom narednih pola stoljeća nositi plodonosna plejada bošnjačkih književnika, političara i intelektualaca.
Potomak ljubuških kapetana
Među onima, koji su postavili temelje preporodnoj misli u obzoru 20. stoljeća, bio je Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, čovjek koji je svojom mišlju i djelom bio vjesnik duha moderne, tako reći, evropske kulturne preobrazbe Bošnjaka.
Rođen je 1839. godine, u Vitini, malom naselju kod Ljubuškog, u okrilju stare i ugledne hercegovačke porodice Kapetanović, čiji su članovi od ranije u društvenom životu Ljubuškog i Hercegovine imali značajan uticaj.
Sulejman-beg, djed Mehmed-begov, u povijesnim izvorima ovog kraja zabilježen je kao posljednji ljubuški kapetan, i za vrijeme njegove vlasti izgrađen je čuveni Kapetanovića dvor u Vitini. Mehmed-begov otac obnašao je neke od visokih društvenih funkcija, a zapaženiju ulogu imao je kao muselim u Ljubuškom.
U rodnom gradu, kako i dolikuje tradiciji ulemanske porodice, Mehmed-beg je završio temeljno mektebsko obrazovanje. U Mostaru, najvećem političkom središtu i centru hercegovačke prosvjete, završio je ruždiju, a po povratku u Ljubuški, gdje upisuje medresu, postaje učenikom Mehmeda ef. Krehića, jednog od najuglednijih alima tog vremena.
U govoru i pismu odlikovala ga je visoka erudicija i elokventnost. Već u dvadesetim godinama pokazuje odlično znanje arapskog, turskog i perzijskog jezika, zahvaljujući čemu je veoma rano svoje pjesme potpisane pseudonimom Muhibbi Ljubušak objavljivao na orijentalnim jezicima. Pod uticajem djela afirmiranih pisaca poput Ivana Gundulića i Ivana Mažuranića upoznaje se sa književnim stvaralaštvom svog južnoslavenskog podneblja, u kojemu je vidio Bošnjacima pripadajući kulturni prostor i savremenost.
Život u Sarajevu: gradonačelnik i okupacija 1878.
Prema nekim izvorima, 1862. godine izabran je za člana komisije koja je obrazovana s ciljem nadzora provedbi reformskih procesa u Hercegovini. Kao kajmekam, odnosno kotarski upravitelj, od 1864. godine kada je odlukom Visoke Porte imenovan na taj položaj, punih jedanaest godina službovao je u Ljubuškom, Stocu, Foči i Trebinju. Upravo u Trebinju uspostavio je bliske kontakte sa književnikom Vukom Vrčevićem, tadašnjim austrougarskim vice-konzulom, koji je bio prijatelj i svojevremeno jedan od najbližih saradnika Vuka Stefanovića Karadžića.
Vrčevićevo je iskustvo, osobito u pogledu istraživanja usmene tradicije, imalo veoma snažan uticaj na Ljubušakov kasniji književni rad. Nekoliko godina kasnije, kada je stakao dovoljno iskustva u administraciji, donio je, kako će se ispostaviti, odluku koja će njegov profesionalni razvoj i rad podignuti na veću razinu.
Preseljenjem u Sarajevo 1876. godine, neposredno nakon izbijanja hercegovačkog ustanka, počeo je najproduktivniji period Ljubušakovog života. Iste godine, uslijed političkih zbivanja u Istanbulu izazvanih Mithat-pašinim ustavnim promjenama, sa radom je počeo osmanski Parlament u kojeg je Mehmed-beg izabran kao bosanskohercegovački poslanik.
Parlamentarni mandat, nakon četiri mjeseca, prekinuo je povratkom u Sarajevo gdje je jula 1877. preuzeo dužnost gradonačelnika. Na funkciji prvog čovjeka glavnog grada Bosne i Hercegovine ostao je do marta 1878. godine, uoči Berlinskog kongresa i okupacije njegove domovine.
U organizaciji otpora nije uzimao učešća, jer je pripadao krugu intelektualaca koji su čin okupacije smatrali političkom neminovnošću i svaki vid oružanog otpora uzaludnim. Njegova percepcija realnosti pokazala se, uzevši ukupan kontekst zbivanja i potencijal bosanskohercegovačkog društva da se odupre okupatoru, ispravnom. Stoga je i pod austrougarskom vlašću, svjestan novih okolnosti i političkih prilika u Bosni i Hercegovini, Ljubušak slovio za ličnost od neprikrivene naklonosti režimu.
Dakako, prihvaćajući činjenicu da je u njegovoj domovini uspostavljena tuđinska vlast, nastavio je raditi u interesu naroda i borio se za njegove političke, kulturne i druge slobode. Da bi to mogao obnovio je svoj politički rad, te mu je u prvom opštinskom Vijeću grada Sarajeva nakon okupacije dodijeljen vijećnićki mandat. Kroz narednih osam godina bio je stalni član gradskog Vijeća, sve do 1893. godine, kada je nakon smrti Mustaj-bega Fadilpašića imenovan na mjesto gradonačelnika Sarajeva po drugi put. Petogodišnje upravljanje gradom prekinuo je zbog zdravstvenih problema, što je uslovilo njegovo povlačenje iz političkog života.
Ljubušakovo djelo: vakuf rasutog kulturnog blaga Bošnjaka
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je bio čovjek širokih shvatanja. Kao pripadnik bošnjačkog naroda koji u dominantno katoličkom evropskom okruženju baštini islamske vrijednosti i tradiciju, djelovao je u uvjerenju da njegova kultura, rezultati materijalnog i duhovnog stvaralaštva, nisu ni u kakvoj oprečnosti sa kulturom Zapada, nego da u bazi njegovog identiteta predstavljaju, kao što to jesu i drugi narodi južnoslavenskog etničkog prostora, prirodan i povijesno neotuđiv dio.
Kroz višedecenijski rad na istraživanju i prikupljanju fragmentiranog kulturnog naslijeđa Bošnjaka, kao i vrlo zapažene politološke opservacije povijesnih procesa, objavio je veliki broj vrijednih djela. U prvom redu to je, prema mišljenju mnogih, njegovo kapitalno djelo Narodno blago publikovano 1887. godine na latinici, a godinu kasnije i na ćirilici.
Njegov sadržaj činile su poslovice, pjesme, kraće priče i anegdote, kao druge umotvorine koje su odražavale biće bošnjačkog naroda, za koje je autor priredio i prateća pojašnjenja za čitaoce. U isto vrijeme Ljubušak je radio na pripremanju drugog djela. Objavljivano u formi zbornika, prvog 1896. i drugog 1897. godine, Istočno blago je sintetiziralo i upotpunilo njegov dosadašnji rad na prevodu orijentalnih poslovica na bosanski jezik.
Za kratko vrijeme knjige su izvršile svojevrsnu revoluciju u shvatanju usmene književnosti, čije je vrijednosti u kritičkom osvrtu na Ljubušakov rad prepoznao i Vladimir Ćorović. Malo je poznato, što je zgodno da se ovom prilikom i naglasi, da je Ljubušak kraju privodio treću zbirku Prirodno blago. Među njenim koricama trebali su biti opisi bosanskih sela, planina, biljnog i životinjskog svijeta našeg podneblja. Ona, međutim, zbog autorovog ozbiljno narušenog zdravlja, nikada nije publikovana. Od drugih njegovih djela izdvajaju se radovi O bogatstvu našega jezika, O našim pjesnicima i književnicima, Bogatstvo arapskog jezika i Prava i iskrivljena imena muhamedovaca u Bosni i Hercegovini.
Politički promišljati Bosnu: kritičke rasprave i list Bošnjak
Interesovanje je imao i prema političkim i drugim temama iz povijesti Bosne i Hercegovine, sa posebnom pažnjom koju je posvećivao nacionalnom pitanju i političkom statusu Bošnjaka.
U tom smislu 1886. godine u Sarajevu je publikovao studiju Šta misle muhamedanci u Bosni, iskazao je otvoreno neslaganje sa namjerama austrougarskih vlasti da se nacionalno ime Bošnjak u ustavnom smislu supstituira vjerskom odrednicom musliman. Smatrao je da se time čini nesaglediva šteta po politički položaj Bošnjaka u njihovoj matičnoj državi. U tome treba tražiti razloge zbog kojih je 1891. godine, zajedno sa grupom istomišljenika i prijatelja, pokrenuo list Bošnjak.
“Dočim Hrvati tvrde da su pravoslavci naši najveći dušmani i da je Srpstvo isto što i pravoslavlje, Srbi se upinju iz petnih žila da nas upozore na svoju izmišljenu historiju po kojoj su posrbili vascijeli svijet. Mi nećemo nikad poreći da pripadamo južnoslavenskoj porodici, ali ćemo ostati Bošnjaci, kao i naši preci, i ništa drugo”, poručivalo je uredništvo Bošnjaka.
Dvije godine nakon osnivanja političkog lista iz štampe je izašla nova Ljubušakova knjiga Budućnost ili napredak muhamedovaca u Bosni i Hercegovini u kojoj je, između ostalog, razmatrao uzroke stagnacije muslimana i pravce kojima bi se trebao odvijati njegov budući ekonomski i politički razvoj. Bio je to pokušaj da se na osnovu povijesnih iskustava, te situacije nastale okupacijom 1878. godine, formulišu ili ponude određene strategije koje će političkim predstavnicima Bošnjaka pomoći da zaštite nacionalne interese naroda.
Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak preminuo je 29. jula 1902. godine u Sarajevu. Posljednje dane života proveo je uz porodicu, uz povremene kućne posjete bliskih prijatelja i saradnika koje je i tada, premda vidno slaboga zdravlja, savjetovao u njihovom radu. Njegovom je smrću nastala nenadoknadiva praznina u kulturnom, političkom i uopće društvenom životu Bošnjaka. Ono što je ostavio svome narodu, a što se ogleda u prikupljanju, valorizaciji i afirmaciji njegovog kulturnog naslijeđa, svrstava ga u red najzaslužnijih intelektualaca koji su svojim djelom postavili temelje za ono što danas poznajemo kao moderna kultura Bošnjaka.
