Na današnji dan 1937. godine, u Janji kod Bijeljine rođen je Zekerijah Đezić, legendarni bosanskohercegovački spiker i sevdalija apolonske ljepote. Njegov otac Halil efendija Đezić bio je imam, od kojeg je Zekerijah naslijedio talent i lijep glas te je počeo pjevati od malih nogu, i već tada su mu predviđali bogatu pjevačku karijeru.
U Tuzli je završio Pedagošku akademiju nakon koje se zaposlio kao spiker, prvo na Radio Tuzli, od 1955. do 1965. godine, a potom na Radio-televiziji Sarajevo. Njegov duboki, sugestivni glas obilježio je mnoge radijske i televizijske emisije. Bio je prvi Tuzlak čiji je glas snimljen na gramofonskoj ploči, a izvođač je i prve tuzlanske narodne pjesme koja je komponovana u duhu sevdalinke “Tuzlanka se Sarajkama hvali” iz 1964. godine.
Osim glasa, Đezu je krasila i neobična ljepota, te dostojanstveno gospodsko držanje. Posebna mekoća njegovog glasa u izvođenju sevdalinki doprinijela je njegovoj velikoj popularnosti i sticanju brojnih poštovalaca, a istakao se i kao autor tekstova i muzike.
Razbolje se šimšir list
Đezić je napisao i komponovao jednu od najljepših ljubavnih pjesama komponovanih u duhu sevdalinke, 1966. godine, „Razbolje se šimšir list“.
aman, razbolje se pa od tuge požuti.
Crnooka Magbulo, do korijena sav sam ogrez'o,
aman, u suzama sevdah jada golemog.
Ne plač’ više djevojko, svaki momak može biti tvoj,
aman, ne plač’ više već me zalij vodicom.
– To je moja autobiografska pjesma. Ta pjesma je izletjela iz mene u Sarajevu, u jednom trenutku, ali je proživljena u mojoj rodnoj Semberiji. I sama riječ “Semberija” ima neku opijajuću dužinu i melodiju – govorio je Đeza.
Zekerijah je među tadašnjim pjevačima važio za gospodina u svakom smislu. On nije pjevao niti snimao svašta, nije se gurao nigdje. Poštovan od pravih poznavalaca muzike, miljenik žena, jaran i ljudina, živio je svoj život krajnje skromno i nenametljivo.
– Nisam ja neki izbirač. Jednostavno, osjetim ono što volim, i to pjevam. Ali, nikada nisam došao u situaciju, kao neke moje kolege, da biram šta ću pjevati, a onda na kraju zapjevam nešto što ni u kom slučaju nije trebalo – kazivao je Đeza.
Đezić je nastupao na mnogim festivalima i snimio brojne nove pjesme, ali uvijek birajući kvalitetne melodije i stihove. Bio je jedan od najvećih i naboljih interpretatora sevdalinki, rame uz rame s legendarnim Zaimom Imamovićem, Safetom Isovićem, Himzom Polovinom, Zehrom Deović i drugim velikanima sevdaha.
U ratu pokrenuo festival
Neke od najpoznatijih Đezićevih interpretacija su: “Amanet šehida”, “Razbolje se šimšir list”, “Bosno moja lijepih planina”, “Djevojka sokolu zulum učinila”, “Pokidane strune”, “Kad ja pođoh na Bembašu”, “Puknite strune”, “Od Sarajki ljepših žena nema”, “Vojnička pjesma”, “Znam da moja nećeš biti”, “Udadoše moju Fatu”…
Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1992-1995., zajedno s Omerom Pobrićem i Zaimom Muzaferijom učestvovao je u pokretanju Festivala narodne muzike „Lukavac 94.“ Snimio je i prvu bosansku patriotsku pjesmu “Ne daj se, Bosno”, s Omerom Pobrićem i nekolicinom pjevača.
Đeza je preminuo 17. oktobra 2002. godine, nakon teške bolesti, u Općoj bolnici u Sarajevu. Posthumno mu je, 2003. godine, dodijeljena muzička nagrada “Davorin” za afirmaciju originalne bosanskohercegovačke muzike.
