Povodom Međunarodnog dana solidarnosti s Palestinom, u Sarajevu se 30. novembra u 12.30 sati organizuje Skup solidarnosti – Umjetnička intifada, na platou između Zemaljskog i Historijskog muzeja, tačnije na mjestu stage parka. Program će biti protestno-umjetničkog karaktera.
Svijet nijemo gleda
Kako je došlo do toga da novinari, sami, bez ikakvog kontakta sa novinarskim udruženjima, iskažu ovaj svoj protest? Podsjetit ćemo, sve je poteklo sa mjesta gdje gori sarajevska Vječna vatra, gdje se svakog utorka u 19 sati okuplja neformalna grupa građana, svih starosnih dobi, profesija, često međusobno ne znajući jedni drugima ni identitet, jer im se pridruže i prolaznici. Sat vremena čitaju imena 17.000 ubijene djece Gaze, a neki od njih samo drže transparente i šute.
“Sarajlije prolaze, neko zastane, sluša to čitanje naglas, neko slika, neko aplaudira, i svi na kraju odu. Odemo i mi kućama, s težinom koju nose odjeci stotina tih imena koje pročitamo i čija nas jeka prati sve do narednog utorka. Svi smo bili i učesnici nekoliko protestnih kolona koje su za proteklu godinu marširale Sarajevom tražeći da se zaustavi genocid kojeg Izrael vrši nad Palestinom, dok svijet to nijemo gleda. Naravno, kada smo čuli da će se protestni skup održati 30. novembra i da postoji mogućnost da i mi, novinari, u njemu učestvujemo, nismo se dvoumili. Utoliko prije što su ovaj put u središtu našeg protesta kolege, oni bez kojih bi kalvarija u Gazi bila još veća. Da novinari ne odašiljaju stravične slike iz svakodnevnog života Palestinaca, veliko je pitanje šta bi izraelska propagandna mašinerija cijelom svijetu predstavljala kao istinu”, govori Kamenica, dodajući da nije stoga čudno što su palestinski novinari nerijetko meta izraelskih vojnih snaga, iako se to zvanično poriče.
Mnoge situacije u kojima su oni bili gađani uprkos jasnim oznakama Press, ipak govore o suprotnom. Govore o tome da su novinari koji se, zbog prirode svoga posla moraju nalaziti na prvoj liniji svakog fronta, jednostavno nepoželjni.
“Već koliko sutra mogu biti i na sudu opasni svjedoci, kao što su to bili mnogi novinari u svijetu koji su izvještavali sa brojnih ratišta, pa i nemali broj novinara sa prostora bivše Jugoslavije. Novinara koji su u vremenu ‘92- ‘95. takođe ubijani samo zato što su radili svoj posao, a taj posao je ‘proizvodio’ i dokazni materijal za procesuiranje ratnih zločina. Prema istraživanju BIRN- a, najmanje 150 novinara je tada izgubilo život, na ovaj ili onaj način. Sarajevsko Oslobođenje je, recimo, ostalo bez troje svojih uposlenika: Zuhre Bešić, ubijene snajperskim hicem dok se vraćala s posla, Salke Honde, kojeg je pogodila granata dok je snimao na Ciglanama red za vodu, Kjašifa Smajlovića iz Zvornika, kojeg su Arkanove fašističke horde iz redakcije odvukle u smrt. Kjašif je, na pitanje kolegice iz Tuzle koja je primala njegov posljednji izvještaj, zašto i on nije otišao iz grada odgovorio: Zato što sam novinar!”, priča Kamenica.
Do danas niko nije odgovarao za njihovu smrt, podsjeća, a rijetki su slučajevi i inače da neko bude uopće optužen, kamoli i osuđen, za smrt novinara.
“Ta smrt se uglavnom smatra kolateralnom štetom gotovo svakog ratnog konflikta, kakve god on bio prirode. Tako je i u Palestini.
Prema podacima CPJ, najmanje 20 novinara je u Palestini bilo ubijeno u 22 godine što su prethodile današnjem genocidu. I te su smrti prošle ugluho. Zato mi želimo podsjetiti na to da se prema međunarodnom pravu novinari u ratnim sukobima tretiraju kao civili, a da javnost ima pravo na informaciju jednako kao što ima i pravo na hljeb, na dom, na posao… A kakav se zločin u Gazi dešava spram medijskih radnika najbolje svjedoči podatak da je samo u prva tri mjeseca rata ubijeno više novinara nego ikad dosad u bilo kojoj zemlji za godinu dana”, navodi novinarka Kamenica.
Suze nevinih uvijek sustignu krvnika
Neko će, kaže, možda, reći da je svaki, pa i ovaj protest, uzaludan. Ali ova grupa ne misli tako! Ništa što doprinosi redu na Zemlji, ništa što je dobro, dodaje Kamenica, ne može biti suvišno.
“Naravno, znamo da nijednog mrtvog kolegu novinara ne možemo oživjeti, kao ni bilo kojeg drugog ubijenog Palestinca, ili bilo koju drugu nevinu žrtvu na Planeti kako god se zvala i kome god pripadala, ali isto tako znamo da će i naš bunt pokazati na čijoj smo strani. Možda će upravo on nekome od žrtava ove agresije značiti isto ono što je nama značilo kada bismo u ratu vidjeli preko malih ekrana da neki ljudi protestuju zbog nas u BiH, da pišu pisma podrške,da se i spaljuju zbog nas”, naglašava Kamenica.
Kao bivša novinarka Oslobođenja, sjeća se kako su bili ponosni, pune duše, saznavši da je novina 16. septembra 1993. godine na svim kontinentima osvanula u tiražu od 21.800.000 primjeraka na više od 40 jezika, i da je novinari prodaju po ulicama svojih gradova.
“Puno godina poslije rata upoznala sam pjesnikinju i aktivisticu za ljudska prava Heather Derr Smith iz SAD, koja mi je pričala o tome kako je upravo ona po ulicama New Yorka prodavala taj broj Oslobođenja. Ni Heather tada nije imala iluzija da će time okončati krvavi rat u BiH, ali je osjećala da čini nešto dobro, za ljude koji to zaslužuju! Osjećala je da je tako jedino pravedno, po svim zakonima, i Božijim i ljudskim. Ni mi nećemo tim svojim protestom zaustaviti ovaj genocid, (i genocid je preblaga riječ za ono šta se dešava u Gazi), ali ćemo možda nekom palestinskom novinaru do kojeg dopru slike iz Sarajeva sa “Umjetničke intifade” olakšati dan, unijeti svjetlost u dušu, pokazati mu da nije sam, uprkos tome što mu se ponekad tako čini. S razlogom. Jer, mnogi su Gazu davno bacili niz vodu, ne osvrću se na njene suze, a i briga ih za vjerovanje da suze nevinih uvijek sustignu krvnika, njegove pomagače, pa i one koji nisu ništa učinili. A mogli su“, zaključuje Kamenica, koja će još sveobuhvatnije govoriti na skupu zakazanom u subotu.
Još jednom, zabilježite datum 30. novembar (subota) i pridružite im se kako bi svi zajedno obilježili Međunarodni dan solidarnosti s Palestinom i pružili podršku onima kojima je danas najpotrebnija.
