Na današnji dan 1954. godine, preminuo je bosanskohercegovački književnik i prosvjetitelj Edhem Mulabdić. Njegovo ime danas nose četiri osnovne i jedna srednja škola u BiH, te ulice u Tuzli, Bihaću, Sarajevu, Brčkom i Tešnju. U njegovom rodnom Maglaju svake godine u januaru se održava tradicionalna manifestacija “Mulabdićevi dani kulture”.
Pisac i urednik
Godine 1887., Mulabdić se upisao u Učiteljsku školu u Sarajevu, a nakon sticanja diplome prvi posao dobio je u Brčkom, da bi 1892. godine bio premješten u Sarajevo na Darul-muallimin, gdje je osam godina predavao bosanski jezik, historiju i zemljopis. U to vrijeme počeo je i saradnju s Mehmed-begom Kapetanovićem, pokrenuvši politički sedmičnik „Bošnjak“, čiji je bio glavni i odgovorni urednik od 1892. do 1894. godine. Također, bio je urednik muslimanskih kalendara „Bajraktar“ i „Mearif“, sekretar sarajevske Kiraethane, a potom s Bašagićem i Hadžićem pokretač muslimanskog časopisa „Behar“, čiji je bio prvi urednik, od 1900. do 1906. godine.
Zajedno s reisu-l-ulemom Džemaludin-efendijom Čauševićem, Safvet-begom Bašagićem, Huseinom Đogom Dubravićem i drugima Mulabdić je, 1927. godine, pokrenuo kulturni časopis muslimana Bosne i Hercegovine „Novi Behar“, napisavši proglas o značaju i ulozi tog časopisa: “Dužni smo i dužni ste i vi svi da predajemo u amanet našem potomstvu sve što je vrijedno, što oplemenjuje i uzdiže, što izgrađuje potpune ljude i dobre muslimane.”
Amanet potomstvu
Godine 1893., Mulabdić je izdao prvu knjigu, zbirku pripovijetki „Rukovjet šale“, a svoje najpoznatije djelo “Zeleno busenje” objavio je u izdanju Matice hrvatske 1898. godine. Iako mnogi književni kritičari i analitičari roman „Zeleno busenje“ proglašavaju prvim bh. romanom, treba reći da je to, ipak, roman „Bez nade“ Osmana Nurija Hadžića i Ivana Milićevića (Osman-Aziz), koji je objavljen tri godine prije Mulabdićevog. Oba romana tretiraju austrougarsku temu u našoj književnosti, ali činjenica je da je, za razliku od „Bez nade“, roman „Zeleno busenje“ mnogo više odmakao od dokumentarističkog u književno-umjetnički stil.
Mulabdićev roman”Nova vremena” je manjeg značaja, ali ipak vrijedan dokument za izučavanje tog perioda historije BiH. Zbirku novela ”Na obali Bosne” izdao je 1910. godine, upisavši se njome kao prvi bošnjački novelist.
Svjestan da samo pisanjem neće moći mnogo učiniti za svoj narod, Mulabdić se i politički aktivirao, pa je kao kandidat na listi Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) tri puta biran u Narodnu skupštinu Kraljevine SHS, 1923., 1925. i 1927. godine. Paralelno s politikom pokrenuo je i osnivanje Kulturno-prosvjetnog društva “Narodna uzdanica”, na čijoj je godišnjoj skupštini, 1929. godine, jednoglasno izabran za predsjednika. Od 1933. do 1945. godine “Narodna uzdanica” je izdavala kalendar čije je priloge uređivao Mulabdić. U tom periodu doživio je i veliku porodičnu tragediju, kada mu je u Bihaću umro sin jedinac Ešref.
Kraj života u siromaštvu
Pod optužbom za verbalni delikt tokom Drugog svjetskog rata s NDH (Nezavisna Država Hrvatska) Mulabdić je uhapšen i pritvoren, a na slobodu pušten krajem marta 1946. godine. Kako je zapisao još jedan bh. velikan riječi Alija Nametak, Mulabdić je nakon izlaska iz zatvora ostao bez ičega, bez penzije, posla i bilo kakvih prihoda. Do smrti, 29. januara 1954. godine, živio je u siromaštvu, oviseći o milostinji nekolicine prijatelja, a najviše mu je pomagao naš istaknuti historičar i još jedan istaknuti Bošnjak Hamdija Kreševljaković.
“Iz džamije svak’ mora otići ganut”
Znajući moć javno izgovorene riječi, Mulabdić je savjetovao imamima da njihove hutbe budu kvalitetne, poučne i korisne narodu:
– Da je što više prilike da se narod pouči, u čemu je nauk, da se osvijesti, da se dozove k sebi. Stoga je ta pouka od velike neprocjenjive zamašitosti po narod, po njegov intelektualni, etični, narodni i religiozni razvitak… Dobar vaz može učiniti više nego iko u pogledu razvoja narodnog. Vaiz se obraća svim uzrastima, djeci, ali i zrelim osobama. Naprotiv, slab vaiz može štetno da djeluje na svoju okolinu, a onda uvidi da je kriv, kriv je da se izreći ne može. Nije svejedno kazivati vaz samo da se kaže, kad se već troši u to vrijeme i trud, a sami je predmet vaza tako uzvišen, iz džamije svak’ mora otići ganut i dirnut slatkom riječi vaizovom.
Izvor: Avaz.ba
