Bosanskohercegovački legendarni sevdalija očaravajućeg glasa Zaim Imamović, virtuoz sevdalinke, vrsni interpretator, kompozitor, tekstopisac i veliki čovjek, preselio je na bolji svijet 2. februara 1994. godine. I nakon 31 godinu njegova zvijezda ne tamni, a njegove pjesme se slušaju s jednakim divljenjem. Cijeli život posvetio je najljepšoj bh. kulturnoj baštini sevdalinci, promovirajući tako i Bosnu i Hercegovinu kojoj je poklonio i svoje posljednje stihove napisane u bolesničkoj postelji:
„Svud po svijetu kud sam hodio,
naše želje, pozdrav prenosio
ostaće Bosna kao što je bila,
k'o biser sjajna, ponosna i mila“.
Zaim Imamović rođen je u Mrkonjić-Gradu, 26. augusta 1920. godine. Kada je imao samo godinu, s roditeljima se preselio u Travnik, gdje je proveo petnaestak godina, ali za kojim je, kako je često isticao, čeznuo cijeloga života. Od 1936. godine je živio u Sarajevu. Kako su njegov brat Hadže i sestra Đula u to vrijeme bili članovi Muslimanskog kulturno-umjetničkog društva “Gajret”, Zaim je često išao s njima na probe. Na jednoj od tih proba Zaim, stidljivi momčić, zapjevao je pred rukovodiocem hora Cvjetkom Rihtmanom, koji ga je, oduševljen njegovom interpretacijom, odmah zadržao.
Uzor i učitelj
U aprilu 1945. godine počeo je raditi kao vokalni solist Radio Sarajeva, osvajajući svojim milozvučnim glasom i emotivnim pjevanjem slušaoce, pa je dugo prepričavana anegdota kako su mnogi ljudi tražili u prodavnicama da kupe radioaparat „u kojem pjeva Zaim“.
Voljen, cijenjen i poštovan, Zaim je bio uzor i učitelj mnogim doajenima sevdaha, poput Safeta Isovića, Zehre Deović, Himze Polovine, Zore Dubljević, Bebe Selimović… Veliki Safet Isović, jedan od najboljih bosanskohercegovačkih interpretatora sevdalinki svih vremena, s ponosom i zahvalnošću isticao je da je Zaimov učenik.
– Zaim Imamović je bio prava škola lijepog pjevanja naše bosanskohercegovačke gradske pjesme – sevdalinke. Svejedno što je godinama bio jedan od najpopularnijih pjevača u zemlji, i nije nebitno, najbolji, skromnog, tihog i nenametljivog Zaima Imamovića nikada nije pratio veliki publicitet u štampi. Imao je boju glasa zahvalnu, sjajnu i sjetnu kakvu niko nema. Zaim je imao poseban tenor, a iznad svega ukrašavao je svaku sevdalinku na svoj način, posebnim ukrasom. Koristeći svoju tehniku, bio je karakterističan, dolazio je do efektnih rješenja u najtežim pjesmama. Imao je osoben glas, velikog volumena, velikog intenziteta, iako je pjevao na lagan i ležeran način. On nikad nije pretjerivao, imao je određenu mjeru za pjesmu – kazivao je Safet.
Svjetski uspjeh
Specifičnim glasom s urođenim ukrasima, majstorskom dinamikom te pjevanjem malo kroz nos Imamović je slikovito dočaravao pjesme koje je interpretirao. Njegova vrhunska izvedba sevdalinki, ali i starogradskih pjesama, koje je također volio, mada mnogo manje izvodio, svrstala ga je u sami vrh tadašnje jugoslavenske muzičke scene, te je predstavljao bivšu SFR Jugoslaviju na brojnim festivalima u inozemstvu, na kojima je uvijek osvajao nagrade i publike i žirija. Zapaženi su bili njegovi nastupi na Folklornom festivalu mediteranskih zemalja u Alžiru, Festivalu narodne muzike u marokanskom Marakešu, potom festivalima u Parizu, Beču, Sofiji, na Bliskom Istoku…
Godine 1979., Skupština grada Sarajeva dodijelila mu je Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva “za njegove stare izvorne bosanske narodne pjesme i za originalne interpretacije”.
Imamović je snimao i pjesme koje su komponirane prema uzoru na stare izvorne sevdalinke. Bio je autor i muzike i tekstova mnogih pjesama, koje ni po čemu ne možemo razlikovati od izvornih sevdalinki, poput: ”Sve behara i sve cvjeta”, ”Ne pitaj me, stara majko”, ”Što je lijepo vrelo Mošćanice”, ”Na đerđefu vezak veze Fata”, ”Srušila se kula i kapija”, ”Oj, jeseni, tugo moja”, ”Azemina”, ”Ne čekaj me niti sanjaj”, ”Nije zlato sve što sja”…
Talent naslijedili sin i unuk
Zaimov muzički talent naslijedili su sin Nedžad i unuk Damir. Nedžad je, osim pjevanja, svirao gitaru u orkestru RTVBiH, a 1983. godine, s ocem je snimio ploču duetskih pjesama „Stara staza“. Preminuo je 14. novembra 2020. godine. Njegov sin, a Zaimov unuk Damir Imamović predstavnik je generacije mladih muzičara koji njeguju sevdalinku i prilagođavaju je novom vremenu. Damirove vrsne obrade i specifične interpretacije sevdalinkama udahnjuju svježinu, ali istovremeno čuvaju izvornu prepoznatljivost, što je svojstveno samo vrhunskim umjetnicima, a on dokazuje da to jeste, kao što je bio i njegov djed Zaim.
Izvor: Avaz.ba
