Na početku agresije na Bosnu i Hercegovinu 3. maja 1992. godine u jutarnjim satima u Ilijašu je počelo organizovanje i naoružavanje srpskog stanovništva, veliko grupisanje četničkih snaga, kako lokalnog tako dobrovoljnih snaga tzv. “arkanovaca”. Tada se dogodilo i hapšenje ilijaške šestorke, pa je ovaj datum za općinu Ilijaš bio prekretnica početka agresije na Bosnu i Hercegovinu.
Naime, uhapšeni su kao prvi Abdul – Kerim Kovačević (Kemo), Halim (Hako) Kovačević, Mujo Demir, Sejo Kučanin, Emir Fazlić i Safet Sivac, istaknuti intelektualci i ugledni građani Ilijaša.
Iste odvode u tadašnju stanicu Milicije u Ilijašu i drže zatočene do 09. maja 1992. godine.
Abdul – Kerim Kovačević je ugledni intelektualac, profesor, sportski i kultureni radnik koji je Ilijašu dao veliki doprinos u njegovom razvoju. Kroz naš razgovor on se prisjeća trenutaka i okolnosti kako je došlo do hapšenja cijele grupe, ali i otkriva kompletnu priču o malo poznatim događajima u gradu i rubnim područjima Ilijaša te ’92.
“Ilijaš 1992. godine na izborima, sa omjerom 21:21 i jedan glas je odlučivao ko će preuzeti vlast i preletio je jedan komunist, Bajić Velimir, direktor stolarije, moj drug s kojim sam išao u školu u Visoko i ja sam ga pitao što preleti i proda Ilijaš. Otvoreno sam govorio i bojali su me se i po znanju i snazi. Bila nas je jedna grupa u Ilijašu koji smo znali šta dolazi i pomalo smo se pripremali. Prvo su stradali Medojevići, pružali su jak otpor ali nisu mogli izdržati. Možda se tada napravila i politička strateška greška, jer smo branili Ilijaš grad, a Ilijaš je bio već zauzet, a možda je bolje bilo da smo preusmjerili snage na tzv. gornji kraj”.
Kemo Kovačević kao profesor i direktor gimnazije svjedoči nam o tom vremenu kazavši:
“Već tada su svi učenici Srbi ušli u srpske vojne strukture. To je bio uvod, a kasnije je došlo do formiranja logora. Na području Ilijaša bilo je sedam-osam logora, od društvenih domova, škola, željezničke stanice u Podlugovima, logora na Nišićima. Počela su pozivanja da se preda naoružanje, zarobljavanje ljudi, a kasnije stradanja i ubijanja u Bioči, Luci, Kadarićima, Ilijašu… Kada su nas uhapsili, držali su nas u pritvoru u SUP-u, nas šest i još neki koje nismo znali, a možda su to bili i provokatori. Zatvorenici koji su u jednoj prostoriji su bili svi kao jedan, mogu predvidjeti šta će se desiti. Govor mržnje je teži nego šamar, teže su riječi nego udarci, mada su nas i tukli. Mog brata Halima rahmetli su više puta tukli puškom. Pokušavali su i mene da tuku, ali sam rekao da ću se osvetiti. Tih dana u Ilijašu je zračila posebna atmosfera napetosti i bujanje nacionalizma, živjelo se u strahu i neizvjesnosti od onoga što dolazi. Svi Srbi koji su bili u naselju bili su zaštićeni i nisu reagovali. Ipak, izdvojio bih našu komšinicu, Šarić Ankicu koja je radila u kinu Ilijaš i koja je jedina javno iskazala protivljenje hapšenju uglednih ljudi Ilijaša, kazavši da ih treba biti sram, prisjetivši se koliko sam ja učinio za građane Ilijaša, bez obzira na nacionalnist i koliko sam pomagao kada je bilo potrebno.
Hapšenje je bilo mučno, izvodili su nas jednog po jednog. Nas trojica iz grupe smo održali sastanak, što je njima bio povod da nas prve uhapse.
Tada je predsjednik opštine bio Ratko Adžić, moj đak. Ja sam dan-dva ranije otišao u opštinu da porazgovaram sa svojim đakom, a potpredsjednik je bio Kulo. Tada sam Ratku rekao da se nisam nadao da će on ući u ove vode jer je komunista, a otac mu je prvoborac, a on je rekao da je zadužen da štiti Srbe. Ja sam pitao-od koga, je li od mene? Ratko Adžić je rekao Kadarićanima da ponesu deke da ne bi na podu spavali kada su ih odveli jer će se malo zadržati. Svi koji su ponijeli deke bili su kasnije i ubijeni. Tada su počinjene i neke strateške greške, mogli su se naći izlazi i načini za spas stanovništva. U razmjeni mene i sa mnom uhapšenih intervenisali su iz Visokog i Breze, prebačeni smo preko Vratnice, nisu nam dali ništa da ponesemo osim jedne vreće brašna. Ovdje mi je ostao brat Muhamed i on je uspio da se spasi, pomogao mu je komšija Čelik. U jednoj masovnoj pojavi okrutnosti i zvjerstva, uradi se nešto pozitivno kako bi se stekao dojam da su oni pazili šta rade, ali to je bilo mazanje očiju i zamajavanje. A mi Bošnjaci smo poznati po tome da možemo puno da trpimo, tek kad nam skoči čvor na glavi, onda reagujemo”, naglašava Kovačević.
Intervencijom zvaničnih struktura iz Sarajeva, u koordinaciji sa jednim od komandanata iz Visokog i Breze Tufe Buze koji je u tom gradu zarobio stotinjak Srba koji su bili lojalni srpskim agresorskim snagama došlo je do razmjene uhapšenih sa obje strane.
Kemo i njegov brat Hako Kovačević su bili istaknuti intelektualci, oficiri, prosvjetni radnici koji su u svom životu odgojili generacije mladih ljudi u Ilijašu. Utkali su u svoj posao ljubav, ponos i strast za grad u kojem su živjeli. Bili su uspješni sportisti u svojoj mladosti, cijenjeni prosvjetni radnici, uvijek radili za opće dobro. Kao intelektualci Ilijaša dali su nemjerljiv doprinos u raznim segmentima društveno-političkog djelovanja jer su kroz odgojno-obrazovni, ali i društveni angažman bili jedni od pokretača razvoja Ilijaša. Njihov doprinos u odbrani od agresije na Bosnu i Hercegovinu je nemjerljiv, kao i ostalih uhapšenih u grupi.
U cilju očuvanja kulture sjećanja veoma je važno ispričati ovu autentičnu priču i podsjećati se na ove događaje i njihov značaj, posebno uzimajući u obzir da su prošle 33 godine, te također činjenicu da su od te grupe ostala samo dva živuća učesnika tih događaja: Abdul-Kerim Kemo Kovačević i oboljeli Emir Fazlić.
–Mladi su uvijek revolicionarni, brže idu, ali bez iskustva starijih nema napretka. Uvijek se mora graditi bogatstvo na naslijeđu starih generacija, a danas svako misli da sve od njega počinje. Ja sam bio komunista, neću kazati da i sad ne pripadam tzv.marksističkoj strani, to je nauka, filozofija, a danas kažu pusti njega on je komunista, a ne zna da i ja o njemu mogu pričati i da svaka priča ima dvije strane. Iz historije se učiti mora, inače se ponavljaju iste greške. Kultura sjećanja i pamćenja se mora institucionalno njegovati, razvijati i podržavati, zato je najbolja poruka mladima da slijede prvu kur’ansku naredbu da uče, čitaju, izučavaju i budu uvijek spremni i na oprezu.
Agresija na BiH je krenula iz baze nacionalističkih kuhinja, a ta baza je zasigurno bila i Ilijaš. Tu činjenicu moramo napomenuti i stalno ponavljati radi novih generacija koje vrlo malo ili čak nikako ne znaju za značaj ovih dešavanja, zaključuje naš sagovornik.
