Nakon uspješne promocije na Gajevima, knjiga “Kahvenisanje uz memoare iz vrućanske sehare” autora Miralema Devića promovisana je i u Ilijašu u sklopu programa manifestacije “Ilijaški dani 2025”.
O ovoj zanimljivoj knjizi govorili su promotori i recenzenti: Semir Spahić, Velid Džindo, Amir Sužanj i Admir Džanko, kao i sam autor.
Spahić je na početku naglasio da je veliko bogatstvo ove knjiga jezik na kojem autor insistira, a koji čuva sve arhaizme, lokalizme i način na koji su govorili ljudi u nekim prošlim vremenima, koje autor ovjekovječuje.
Profesor i književnik Admir Džanko naglasio je da Dević kroz vješto, zanimljivo i duhovito pripovjedanje otkriva svojevrsnu hroniku jednog vremena, važnost škole koja je bila košnica dječije radosti i života a posebno njenu odgojnu komponentu koja nestaje, zatim o teškom vremenu u kojem se živjelo za rijetke trenutke radosti i smijeha, a nadasve nosi poruku vrijednosti porodice kao vječnog utočišta i oaze, kao i čestitosti i dobrote, istinskih ljudskih vrlina.
U svom izlaganju Velid Džindo je naglasio da i kadiluk, iz kojeg potječe, i mulaluk iz kojeg je Dević kroz povijest obiluju živopisnim likovima i anegdotama te da mu je drago da su neke priče i ljudi našle mjesto u ovoj knjizi i na taj način otete zaboravu.
Novinar i kolumnista Amir Sužanj kazao je da je ova knjiga Miralema Devića vrijedan bljesak prošlosti, jednog ljepšeg, poštenijeg i smislenijeg života, iako je život tada bio prožet oskudicom na svim poljima.
–Knjiga je vrijedno svjedočanstvo koliko ljudima malo treba da budu sretni i zadovoljni sa onim što im život daje, da budu zadovoljni sitnicama. To je vrijeme ni nalik na ovo današnje gdje ljudi umjesto stvarnih prijatelja i rodbine imaju imaginarne životne saputnike i niko ni za koga više ne haje. Ovo je kao neka literarna paralela čuvenoj pjesmi Halida Bešlića u kojoj pjeva o hladnoj vodi sa Romanije, jer je preslikana duša dragih, jednostavnih i srdačnih ljudi ovog kraja, kazao je Sužanj.
Sam Dević kaže da je zbog osjećaja nostalgije i prisjećanja na djetinjstvo, a i zbog bogate historije područja, želio da napiše ovo djelo.
–Ovo su istinski događaji i bilo je s jedne strane lako napisati knjigu, a s druge strane određena doza odgovornosti, da se priče prenesu autentično i niko ne degradira. To je vrijeme bez interneta i društvenih mreža, mi smo valjda posljednja generacija koja je tako živjela. Posebno sam opisivao nekadašnji vakat, bogatstvo običaja, ljudsku interakciju, naše igranje fudbala po seoskim livadama, odlaske pješice u školu po nekoliko kilometara, kasnije naše igranke, radove na selu, mobe, druženja u društvenom domu na Gajevima, naše ispraćaje u vojsku, ženidbe, život nekada kada je i odlazak u Ilijaš i Sarajevo bio poduhvat. Priče i zapisi temelje se na stvarnim događajima i stvarnim osobama. Neki su mi rekli da se nisu mogli prestati smijati dok su čitali knjigu, a svjedoci tih vremena ponovo su proživjeli te događaje, kazao nam je Dević.
Nostalgija je sredstvo, a satira ton; u svakom od zapisa osjeća se miris prašine starih puteva i melodije starine. Knjigu potražite u Biblioteci Ilijaš.
