Hadžija Mehmed Hidić iz Grapske kod Doboja, poznati pekar u svom kraju koji je u tom lijepom zanatu proveo 22 godine i zaradio penziju, imao je od djetinjstva želju da obiđe Kabu i obavi hadž, da slijedi tradiciju svog rahmetli babe. Danas sa hanumom i kćerkom lijepo živi u svojoj kući na svom komadu zemlje u Podlugovima, a najdraža im je blizina džamije, kao i doktora jer tako godine zapovijedaju.
Dedo Mehmed kaže za Radio Ilijaš da potječe iz porodice u kojoj se islam volio i poštovao. U mektebu je učio kod hadži efendije Seida, koji je došao iz Turske.
–Naš hadži efendija Seid bio je dubok čovjek, učen, veliki čovjek, mi djeca smo ga voljeli i poštovali. On kad dođe u mihrab ne treba mu papir, on sve iz glave govori i moja familija Hidići i roditelji svi smo bili prilično u islamu. Otac je obavio hadž, pa sam i ja imao želju da jednog dana odem u Mekku, priča nam hadžija Mehmed.
Iako su lijepo živjeli u Grapskoj i imali sve, selo je na početku rata stradalo i oko 800 kuća je zapaljeno. Mehmed i njegov sin su zarobljeni i u logoru su proveli 17, odnosno 20 mjeseci, nakon čega su razmijenjeni. Nakon toga su svi trebali da idu za Švedsku, ali Mehmedu se nije odlazilo iz Bosne, dok su sin i snaha otišli u daleki svijet.
Nakon što su snašli u novoj zemlji, sin je pitao oca da li želi kupiti zemlju jer su komšije iz Grapske počeli da kupuju zemlju, tako da su kupili zemlju za kuću, a sin je za to vrijeme radio dva posla i slao novac. U to vrijeme dobili su donaciju i obnovljena je kuća u Grapskoj, koju vrlo često posjećuju.
Želja iz mladosti da obavi hadž, dedi Mehmedu ostvarila se prije pet godina, kada je već zakoračio u sedamdesete, ali zdravlje ga je dobro poslužilo.
–Sin je pitao da li bih volio da idem na hadž, ja sam odmah počeo da se pripremam. U prvom trenutku sve je bilo popunjeno i morao sam čekati da neko odustane ili da se uprazni mjesto. Kada su javili da idem, ja sam svu dokumentaciju pribavio za dva dana. Organizacija i vodiči, uslovi su bili odlični. To je neopisiv doživljaj, posjeta Poslanikovoj džamiji, toliko ljudi, sve rase na jednom mjestu a svi smo isti, bacanje kamenčića, stajanje na Arefatu, obavljanje tavafa, oblačenje i skidanje ihrama. Svi tamo poželimo da su sa nama naša djeca, najbliži da i oni sve to osjete i vide. Ovdje ne mogu podnijeti vrućinu, ali tamo Allah da neku lahkoću, tamo nikakvu tegobu nisam osjetio na najvećoj temperaturi iako ima puno pješačenja sve je bilo dobro. Sa nama je bio i dedo od 83 godine, ali i njega je zdravlje služilo i sve je lahko obavio, kaže hadžija Mehmed.
Hadž je najbolja slika i manifestacija jednakosti svih muslimana na svijetu. I ovdje treba u skladu s tim prilagoditi svoju narav, nikoga ne povrijediti, strpiti se u ljutnji, upotpuniti iman. Svaku nit svoje ličnosti, svog karaktera, koja bi mogla imati drugačiju, bolju nijansu dobro bi je bilo na ovom putu, tokom obavljanja ovog uzvišenog ibadeta, popraviti.
U porodici Hidić miriše na Bajram, sve je čisto,a širi se miris kahve, hurmašica s pekmezom i baklave, adeti se čvrsto čuvaju. Dedo Mehmed sa nostalgijom se sjeća nekadašnjih bajrama u Grapskoj, veli da se narod i rodbina više okupljao, bajrami su se slavili tri-četiri dana, organizovale se igranke, igralo, pjevalo, upoznavali momci i cure, kurbani klali u avlijama, svi običaji su se provodili. Rastužuje ga što se sve modernizuje, rodbina otuđuje, a tradicija zaboravlja.
