Prvo mjesto Sendin Pašović-Osnovna škola „Hašim Spahić“
Moja domovina-moj ponos
Rodih se u Travniku, vezirskom gradu, što iznad njega Vlašić k'o svjetionik stoji, moja Bosno. Rodih se u srcu tvom, što nekad glavni grad tvoj bješe, a dokaz tome kastel što k'o bečuvar te vjekovima čuva. U Mrkonjiću 25. novembra 1943. godine pečat staviše na tvoje postojanje, za one koji to nisu znali. Mnogi te htjedoše i prisvajaše, uzimaše i ostavljaše, a ti moja Bosno 1. marta 1992. godine postade samo svoja i ničija više. Sada živim nadomak Saraj Grada u svoj tvojoj ljepoti, a mnogi iz tebe odoše, moja Bosno. Hoćeš li i ti moj druže?
Ne, ne idi moj druže tamo te sunce bosansko grijati neće, tamo nema cvrkuta ptica naših, tamo nema sjaja zvjezdica naših. Ne idi druže, tamo Ćehotina ne huči, tamo nema Mostara i starog mosta ispod kojeg se Neretva talasa, tamo nema Uninih i Saninih slapova, ni Plivskog vodopada. Ne idi druže, tamo nema ćuprije na Drini što je Mehmed-paša Sokolović u Višegradu i za tebe napravio. Ne idi, tamo nema Posavine i Semberije, ni zlatne Hercegovine, tamo nema naših ni planina, ni dolina. Ne idi, tamo nema naših ćevapa i bureka, baklava i hurmašica, što ih naše nane i majke od davnina praviše. Tamo nema mirisa ramazana i iftara, ni lepina što ih moja majka Travničanka ramaznijama zove. Tamo nema Bajrama, ni Božića, ni Uskrsa na istom mjestu. Tamo nema ezana sa minareta, ni zvona sa katedrale, ni crkve zajedno. Na koju god stranu svijeta pođeš kajat ćeš se, jer svugdje si stranac i niko te svojim neće zvati i samac, jer tamo nema onih koje voliš, ni onih kojih ne voliš, jer ce ti i oni faliti. Tu su naši korjeni, tu su mezari naših pradjedova. Tu su naši stećci, tu su naši Potočari, naše hodočašće, što nevini krvlju našu zemlju natopiše, tu je Ajvaz-dede stijena što je njegovom molitvom dragi Bog razdvojio i voda bistra poteče, tu je tekija na Buni i Međugorje. Tamo nema mirisa bijelih ljiljana što naš bosanski grb i zastavu od postojanja tvog krašise, sad je zvjezdice zlatne zamjeniše. Ne idi brate, jer tamo nema ničeg što se Bosnom zove. Ne ostavljaj ni Hercegovinu druže, jer i u tom kamenu i kršu ima nafake. Ne idi u taj lažni sjaj, jer u džepu će biti para, ali će ti duša biti prazna, a ti fukara. Tamo te niko svojim neće zvati, tamo ti niko ni selam, ni merhaba neće nazvati. Hoćeš li moći ostaviti onu staru trešnju, što se na nju kriškom penjasmo? Tamo nema naše sevdalinke, ni sevdaha, ni ašika. Hoćeš li moći ostaviti svoju prvu ljubav, prvi treptaj srca svoga. Hoćeš li moći ostavit majku uplakanu i oca zabrinutog? Hoćeš li moći? A, ako ipak odeš, ti se više nikada vratiti nećeš, a Bosna će te opet čekati k'o vjerna ljuba. Ako pređeš granicu druže na Sillah ćupriji ćeš pasti, jer ti ni Allah oprostiti neće, jer ti u Bosni tvojoj nafaku dade i zagrli te u okrilje ko majka dijete svoje. A, ako se ipak, nekada vratiš za kajanje će kasno biti, jer svi će ti opostiti, ali ti sebi nećeš moći.
Ja ne mogu.
Ja ne mogu ostaviti učitelja Nijaza, što sa njim pisah prva slova svoja, niti efendiju Šerifa što me uči prvim Surama i harfovima, niti razrednika Muju što provodim s njim svoje tinejdžerske dane. Ja ne mogu ostaviti ni tebe jarane, ako odeš.
Ja ne mogu ostaviti onu staru lipu što ispod nje igrasmo karti, niti onaj hrast što urezivasmo imena djevojčica što u srcu nosismo, ni klupu što se na njoj okupljasmo. Ja ne mogu ostavit Misoču da sama žubori, niti Karašnjicu da sama olista. Ja ne mogu ostaviti miris behara što Bosnom u proljeće zamiriše. Ne mogu ostaviti ni onaj brijeg sam da zabijeli, niti lišće u jesen što svehne, jer bi tamo negdje i moja duša svehla.
Tebe moja Bosno, mnoge dušmanske čizme gaziše i haraše, ali te ne osvojiše, a mene od tebe ne odvojiše.
Drugo mjesto Emina Pušina Osnovna škola „Stari Ilijaš“
Moja domovina-moj ponos
Topla julska noć ulazi u moju sobu. Smeta mi ova vrućina, ustajem i otvaram prozor. Treba mi svježeg vazduha, nema ga, zapahnu me još veća toplota. Pomislih, o Bože moj, kako bih se voljela osvježiti, kako bih voljela letjeti, supermen biti. Slobodnih krila da se vinem, nebom slobode noćas da plovim ,Bosnom i Hercegovinom svojom. O, kako bih željela da su moja krila satkana šumom dinarskog gorja, a oči moje jezera naša koja se nižu utrobom tvojom.
O Bože, pa ja već letim i gledam žita koja se zlate poljima tvojim, vidim kršnog Eru kako briše znoj sa čela. Vidim naše more koje nas veže za cijeli svijet i ribarske barke kako se pune ribom Jadranskog mora. Letim dalje igledam naše rijeke: Unu, Sanu, Vrbas, Bosnu. Gledam lijepi Štrbački buk, zvjezdano nebo krajiško vidim.
Stadoh i pitah zvijezdu jednu što ponosno treperi: kako se zoveš, ti sjajna zvijezdo? Ona mi reče: ,, Moje ime je Izet Nanić, ja nad Krajinom vječno bdim.”
Ja moradoh krenuti dalje,da vidim planine naše, šume i puteljke koji su kao vezom vezeni. Usput vidjeh krško gorje i vidjeh,,Starog” kako obale Neretve spaja, a ona ponosno u njega gleda i vijekovima se divi njegovoj ljepoti.
Vidjeh i žitnice svoje: Posavinu i Semberiju, ovdje najbolje pšenice zlate i kukuruz zrije. Malo se poigrah sa klasjem posavskog žita, ali vidjeh da je već kasno i moradoh prekinuti igru jer rijeci Drini moram da krenem.
Sa strane kojom sam došla, zemlja je bila ćilimom zastrta, drugu stranu nisam ni gledala, nije moja, tuđa je zemlja.
Poklonih se Drini, sagnuh se i pođoh vodu piti. Odjednom začuh prijatan djevojački glas koji pjeva:
,,O djevojko, ne pij Drine hladne, ja sam pila pa se razboljela.”
Dignem glavu. Tišina. Zora je. Moram kući. Supermen sam, brzo ću stići. Letim, svježi vazduh mi puni pluća. Osjećam svježinu u svakom dijelu svoga tijela. Prozor sobe je još uvijek otvoren. Dok ulazim u sobu moja krila nestaju. Legla sam u krevet i razmišljala o svim blagodatima ove zemlje i shvatila da je ovo bilo najljepše putovanje u mom životu. Oči su mi se polahko sklapale, a srce je slalo na hiljade poruka zvijezdama – Bosno i Hercegovino, volim te!
Treće mjesto Ernad Hadžavdija Osnovna škola „Srednje“
Moja domovina – moj ponos
Šta je domovina? Još sam suviše malen da bih u potpunosti razumio tu riječ. Znam samo da je domovina tamo gdje sam rođen i gdje živim, i gdje ću, najvjerovatnije, i odrasti.
Moja domovina se zove Bosna i Hercegovina. U njoj živim i odrastam sretno. Sretan sam jer sam okružen prirodnim ljepotama i bogatstvom. To je ponos moje domovine koji ne primjećuju svi. Ima li išta ljepše od ljepote prirode; rijeka, vodopada, zelenih ravnica i visokih planina okruženih čistim zrakom. Mnogi nisu svjesni te ljepote i odlaze, napuštaju domovinu jer misle da tamo negdje neko drugo sunce jače grije nego ovo naše bosansko. Zar ne bi bilo ljepše da se svi zajedno pokušamo boriti za ljepši život, za promjene u društvu. Dovoljno je izaći napolje, udahnuti svjež zrak, slušati cvrkutanje ptica i žubor hladnog bistrog potoka i da ti srce bude ispunjeno ponosom i zadovoljstvom. U takvom okruženju osjećam se slobodan kao ptica, kao da bih mogao poletjeti od sreće. Takav osjećaj ne bih mijenjao ni za šta na svijetu, ni za jedan djelić Evrope, Azije, Amerike i daleke Australije, niti za sva bogatstva koja nam ovi nepoznati daleke predjeli planete Zemlje pružaju. Istina je da je društvo u kojem živimo obojeno sivom i crnom bojom. Ali, zar mi mladi nismo ti koji trebamo to sivilo obojiti bijelom. Mnogi bi rekli: „Ti si još mali, ne znaš ti ništa, nemaš pojma o životu.“ Varaju se, ja znam. Majka i otac su me naučili da se voli svoja domovina i da je nosimo u srcu. Gdje god da odemo mi smo samo stranci, stanovnici, ljudi čije srce nije ispunjeno ponosom i rahatlukom kakav samo domovina pruža. Moja domovina je moj ponos jer mi poklanja djetinjstvo ispunjeno igrom. Poklanja mi školovanje kako bih nešto naučio i kao odrastao čovjek pružio bolju budućnost svim Bosancima i Hercegovcima. Moja domovina mi poklanja moje prijatelje, prve simpatije, snježne pahulje, vrele ljetne dane i mnogo mnogo zadovoljstva.
Na času bosanskog sam učio da domovinu treba voljeti i u njoj cijeniti ono najvrednije, a ono što nam se ne sviđa treba mijenjati kako bi nam svima život bio bolji. U jednoj pjesmi sam pročitao da je domovina sretni otok, bajka. U drugoj sam pročitao da domovina nije riječ iz spomenara. Shvatio sam to tako da trebam da uživam u svojoj domovini kao u najljepšoj bajci. Zamišljam da sam čarobnjak koji ima čarobni štapić. Kada upotrijebim čarobne riječi, moja domovina će mi pružiti sve što poželim. Ne dozvolimo da nam domovina bude samo riječ, riječ iz spomenara, neka nam bude ponos, a mi se trudimo da i mi budemo ponos naše domovine.
Utješna nagrada Ines Jozić Osnovna škola “Stari Ilijaš”
Moja domovina – moj ponos
U mnogim pjesmama opjevana, u mnogim pričama opisana, ali ni u jednoj od njih njena ljepota nije dovoljno dočarana. Tu njenu ljepotu je nemoguće riječima opisati. Te zeleno-plave rijeke tako čiste da iz njih vodu možetepiti,blistave,snježne planine i narod koji živi u njenim prelijepim gradovima daju joj poseban sjaj koji za mene nema ni jedna druga država u 
svijetu.
Gdje god otputujem uvijek jedva čekam da se vratim u domovinu koju volim, cijenim i poštujem.Moja ljubav prema njoj je neizmjerna jer je ona moja druga majka.Šetam ulicama njenih gradova i pitam se zašto bi mladi ljudi napuštali ovu divnu zemlju,svoju majku, kad u njoj imaju sve što požele, ali to je razlog koji ja jošne mogu dokučiti jer sam još uvijek dijete. Kao da postoji neka magnetna sila koja vuče moje srce unutar granica ove za mene posebne države. Možda je ta sila moja porodica,moji prijatelji ili moja ljubav prema mojoj domovini,ali tu svakako ima nešto neobično.
Uskoro će 25. novembar, tada je rođendan ove neustrašivedržave. Taj dan svi slave svoju divnu domovinu. To je poseban dan za sve nas, pogotovo za djecu. Neka djeca se raduju jer je to praznik pa ne idu u školu, ali ja mislim da se većina ljudi raduje zato što je to rođendan naše domovine, naše ljepotice. Na ovaj dan su sve ulice ukrašene, u nekim se čak može vidjeti i naša veličanstvena zastava kako sevijori na povjetarcu, sklop njenih boja i simbola svako tumači na svoj način. U jednoj knjizi sam pročitala da tri ugla žutog trokutapredstavljaju tri konstitutivna naroda naše domovine, a zvjezdice Evropu. Mada bih ja to malo drukčije protumačila. Rekla bih da žuti trokut predstavlja izgled naše domovine na karti svijeta, a bijele zvjezdice talentirane, vrijedne i poštene ljude svih naroda koji žive u našoj domovini. Iskoristit ću priliku da čestitam rođendan naše domovine svim njenim državljanima i svim ljudima koji su u njoj rođeni, ali iz nekog razloga žive u inostranstvu. Ja znam da takvim ljudima mnogo nedostaje njihova divna domovina. Ja ovu državu vidim kroz oči djeteta i ne razumijem ono što odrasli i mladi misle i o čemu razmišljaju, ali znam da svi trebamo cijeniti, poštovati i voljeti svoju domovinu. Možda nije najsavršenija ali je ja volim onakvu kakva jeste. To je država u kojoj živim, jednajedina, moja neustrašiva domovina…To je Bosna i Hercegovina!
