„Pomorac ne može stišati oluju, ali može izaći s njom na kraj ako odgovarajuće namjesti jedra“. Ponekad čovjek nije u stanju obuzdati bolest koja je poput oluje uđe u njegov život, ali može se nositi s njom tako da odgovarajuće namjesti “jedra”, odnosno prilagodi svoju fizičku, psihičku i emocionalnu snagu. Uspješno savladavanje izazova koje donosi život s teškom bolešću ili invalidnošću proces je koji se “ne dešava preko noći, već traje”. Naime, jedna pozitivna priča o borbi sa životnim nedaćama praćena invalidnošću dolazi iz Podlugova.
Vezir Hota (Vesko) , rođen je 1955. godine. Završio je mehaničarski zanat kojim se nikada nije bavio. Ono što je obilježilo život ovog uspješnog čovjeka jeste muzika. Kao dvadesettrogodišnjak ostao je u invalidskim kolicima. Svoju životnu priču, Vesko je podijelio sa slušateljima Radio Ilijaša.
„Počeo sam da gubim snagu u nogama. Počela mi se lijeva noga da vuče i osjetio sam težak umor. Nakon toga sam posjetio doktora. U februaru ‘78. godine sam otišao sam doktoru, a već u maju su me iznijeli iz bolnice. Nisam mogao stati na svoje noge. Liječio sam se u Beogradu, Zagrebu, pa su me slali u Cirih da me operiše doktor iz Turske. Rekao mi je da se operativnim putem ništa ne može riješiti. Išao sam na razne rehabilitacije. Ništa mi nije pomoglo i shvatio sam da ću biti u invalidskim kolicima. Nikada nisam bio paničar. Čini mi se da tada nisam ni imao vremena razmišljati o svojoj situaciji. Ljudi kojima sam bio okružen nisu mi dozvoljavali da budem sam. U to vijeme, došao mi je predsjednik MZ Podlugovi i pitao me da li mogu da skupe nešto para za mene. I donijeli su mi spisak svih ljudi. Ne sjećam se tačno koliko je bilo, ali znam da mi je mnogo značilo“, kazao je Vesko.
Muzika kao novi životni pravac
Vesko je prihvatio činjenicu da se njegov život promijenio, ali da mu nije došao kraj. Taj korak značio je da njegov život mora ići u jednom novom smjeru, u kojem će prilagoditi svoje fizičko stanje i mogućnosti koje mu život ponudi. Muzika je postala životno opredjeljenje ovog hrabrog čovjeka.
„Omladina je dolazila kod mene, od ujutro do navečer, dok sam budan bili su uz mene. Znalo nas se skupiti i po 10 i onda zasviramo uz harmoniku ili gitaru. Ljubav prema muzici javila se u ranom djetinjstvu. Babo je donio harmoniku kući. Onda smo brat sestra i ja stalno razvlačili tu harmoniku. Ne znam ni kako sam počeo sa pravim sviranjem. Interesovali su me kasetofoni. Stalno sam istraživao. Sa 10 godina, babo me upisao u nižu muzičku školu u Visoko. Međutim, nisam ostao dugo u muzičkoj školi, jer sam kao znao već svirati haromiku. Svirao sam kolo, sevdalinke. Brat je pjevao a ja sam svirao. Žao mi je što nisam završio muzičku školu. Kada sam se razbolio, oko sebe sam imao puno prijatelja koji su svirali različite instrumente. Ponudili su mi da napravimo bend. I počeli smo vježbati u društvenom domu u Podlugovima. Nije nam bilo mrsko doći ujutro u 8:00 sati, pa ostanemo do ponoći. Konstantno smo učili jedni od drugih, i onda smo shvatili da bismo mi mogli svirati i u nekom hotelu. Počeli smo u Varešu. Bio jedan lijep hotel i primi nas upravnik da svira. Onda smo krenuli svirati i u mnogim drugim hotelima. Sa bendom sam 1983. godine počeo svirati u Srbiji. Nismo imali zvanični bend ali svi su nas prepoznavali po mom imenu Vezir ili Vesko i kolege. Svirali smo u Srbiji do pred sami rat. Onda sam se vratio ovdje. U junu 1992. godine napustio sam Ilijaš. Dobio sam savjete da idem iz Ilijaša. Žena i ja smo krenuli. Nenad Ristić me isprepadao, presreo me sa ženom i rekao mi da ne bih otišao dok mu ne dadnem ključ od svoga stana. Poslije rata sam ga sreo ispred općine u Ilijašu. Htio sam i ja njega uplašiti, kao što je on mene. I odustanem. Nije to za mene“, ispričao je Vesko.
Do 1993. godine, Vesko je živio u Varešu. Nakon toga odlazi u Sloveniju kod brata.
Želja za muzikom i dalje jača od svih životnih prepreka
„Pitao sam brata ima li tu negdje kafana gdje se skuplja naš narod. I rekao mi je da ima u blizini. Otišao sam i pitao gazdu treba li mu muzika, a moja žena je pjevala. I on nam je rekao da istu noć počnemo raditi. Kupio sam klavijaturu i tako smo počeli. Poslije smo otišli u Austriju. Nakon toga sam se razveo sa ženom. Dobio sam poziv iz Njemačke da idem tamo raditi. Objasnio sam im da sam ja u kolicima. Međutim, oni su htjeli da dođem i radim. Upoznao sam jednog momka po imenu Salko koji mi je stvarno pomogao. Nikada nisam bio na socijali, uvijek sam radio i zarađivao od muzike. Svirao sam u hotelu kod jednog čovjeka koji je imao nadimak Hadžija. 1997. godine vratio sam se u Bosnu. Počeo sam svirati čim sam se vratio.
Prvi sam počeo raditi sa ritam mašinom. To je bio novitet kod nas, tako da sam uspjevao dobro zarađivati. Imao sam dobru muzičku opremu. Svirao sam u restoranu BM, kod Cige, na Bazenima u Sarajevu, i mnogim drugim mjestima. Poslije sam počeo raditi sa aranžerima, programirao sam i pravio ritmove. Tako da sam to prodavao ljudima. Nekada nisam stizao sve završiti koliko je bilo posla. Ja imam u svojoj muzički studio u kući. Poslije mi se razbolio otac i nisam imao vremena raditi. Brinuo sam se o njemu. Morao sam stalno biti sa njim. Napustio sam sviranje. Nije ni vrijeme kao što je nekad bilo. Pratim na društvenim mrežama, omladina se okuplja samo petkom i subotom. Mi smo svirali svaku noć. Sada mi je bolesna mama i nemam vremena ništa da radim kada je muzika u pitanju. Kada biH bio slobodan, svašta bih radio, ima materijala“, kazao je Vesko.
Najvažnije je sačuvati polet i mladalački duh
Vezir Hota – Vesko je poručio mladim ljudim, bez obzira da li imaju blagodat koja se zove zdravlje ili ne, da rade i da se bore. I ono najvažnije, da im mladalački duh ne poklekne.
„Trebaju svi ići za svojom nafakom. Danas ljudi hoće mnogo. Ako puno želite, nikad nećete biti zadovoljni. Bilo je trenutaka kada nisam imao marke u džepu. I nadao sam se nafaki. Novac stvara sigurnost za osnovne potrebe. Ali ako čovjek želi mnogo više od svojih mogućnosti, nikad neće biti sretan. Ja sam uvijek imao više nego što sam želio. Napravio sam sebi kuću koju sam prilagodio svom stanju. Imam komšiju koji uvijek pita šta mi može pomoći. Ali sve što mogu da uradim sam, borim se. Kada idem u podmjeru, idem sam. Mada uvijek zamolim nekog da mi pomogne oko invalidskih kolica i ljudi trče da mi pomognu. Još nikad sebe nisam uhvatio u situaciji da mi je dosadno. Uvijek mi fali vremena. Uvijek ima posla kući. Imam i psa. Mislim da je moj život potpun i ne žalim ni za čim. Sve što sam zamislio ostvario sam i malo više od toga, ali nisam previše očekivao od života“, poručio je Vesko.
Procijenite svoje stanje, razmislite o tome šta treba promijeniti i potom nastojte promijeniti ono što možete. Nedostatak zdravlja je prilika da ponovo razmislite o svom životu. Posebno da cijenite tu blagodat dok je imate, i iskoristite vrijeme koje je pred vama, na najljepši način.
Piše: Alma Omerović
Uredila: Nermina Durić-Kahvedžić
