Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984. godine su bile nešto što se pamti, nešto što me je učinilo ponosnom i nešto što me je učinilo vrlo bogatom što se tiče sporta, jer zahvaljujući tome sam nastupila poslije toga i na Olimpijadi u Kalgariju – kazala je Bibija Kerla koja je kao takmičarka u brzom klizanju učestvovala na ovoj značajnoj sportskoj manifestaciji.
Svojih uspomena povodom 40. godišnjice Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu prisjetila se gostujući u programu Radija Ilijaš.
-Vučko, Pahuljica, Jure Franko, sve ono što se dešavalo u Olimpijskom selu, na svim borilištima na Skenderiji gdje su se proglašavali pobjednici i kompletan grad živjeli su zaista kao jedno. Te dane teško je zaboraviti, bez obzira i na moždani udar koji sam preživjela, sreća i da se svake godine na godišnjicu podsjećam. Mogu da kažem da su to najljepše uspomene mog života, kazala je naša sugrađanka Bibija Kerla.
Organizovati ZOI ’84. sa 2800 učesnika, 200 do 300 hiljada gledalaca nije bilo nimalo lako.
–To je bilo moguće uraditi samo pod uslovom da smo svi jedinstveni, da svi hoćemo pomoći i tako je bilo. Sjećam se da nije bilo snijega, pravili smo staze od umjetnog snijega, sve je bilo spremno za otvaranje, na samom otvaranju počeo je da pada snijeg i napadao je cijeli metar. A onda je nastao problem jer je trebalo sve očistiti, ispred svojih vrata, ispred komšijinih ali uz nesebično zalaganje svih uspjeli smo i ne vjerujem da je ijedan start kasnio i sve je bilo čisto. I ne mogu da shvatim da smo tada mogli sve a sada ne možemo ništa.
Mnogo toga nije obnovljeno što je uništeno tokom rata, a mnogo smo, kaže Kerla, uništili i sami.
-Ne kažnjavaju se oni koji su na planini Bjelašnici napravili grad, uništili vodozaštitnu zonu, počinjemo da se pitamo da li je sigurno piti izvorsku vodu Bosne. Nisu obnovljena do kraja olimpijska borilišta, skakaonice, piste za brzo klizanje, pista za bob i sankanje i to me strašno boli. Veliki broj mladih bi se vjerovatno uključio, jer pogledajte samo Sloveniju šta rade u alpskom smučanju, u skokovima, cijele porodice se bave skokovima. To je ono što nama fali, kod nas se sportom bave djeca čija djeca imaju novac i rijetko dijete bira sport i kad mu dosadi ono što su roditelji odabrali odustane i ne vraća se sportu, navodi Kerla.
Napominje da se kasno počela baviti sportom, u 19. godini, a sa klizanjem je počela sa 23 godine.
– Na Olimpijadi u Sarajevu sam nastupila zahvaljujući tome što smo bili domaćini, a četiri godine poslije toga na Olimpijadi u Kalgariju zahvaljujući tome što sam isklizala olimpijsku normu, a potrudila sam se i to sam se svojski potrudila – ističe Kerla.
Kaže da je bilo vrlo rigorozno i da je, kad su olimpijske igre u pitanju, olimpijska norma vrlo rigorozna.
– Uspjela sam za te četiri godine da napravim izuzetno dobar rezultat i da se plasiram, zahvaljujući olimpijskoj normi otišla sam na Olimpijadu u Kalgari. Imala sam osjećaj da vlada još uvijek neka izuzetno prijatna atmosfera što tiče Olimpijade u Sarajevu. Ljudi su puno pričali o toj olimpijadi i svi učesnici koji su bili na Olimpijskim igrama u Sarajevu i koji su se našli kada i ja u Kalgariju, su pitali šta se sada dešava u Sarajevu, kako je u Sarajevu, jesu li svi sportski objekti u funkciji, da li će se održavati neka evropska ili svjetska prvenstva. Tako da je i Kalgari faktički živio na sarajevskoj olimpijadi – navela je Kerla.
Na prijemu koji je održan prije par dana, dobila je povelju za 40 godina promocije olimpijskog sporta. Međutim, nije mogla sakriti nezadovoljstvo zbog činjenice da, kao učesnica ZOI 1984. godine nije imala mogućnost da se obrati prisutnima i sa njima podijeli svoja sjećanja na XIV Zimske olimpijske igre u Sarajevu. Istaknula je kroz sjetu i da nikada nije dobila priznanje i nije se osjećala dovoljno cijenjenom u svojoj lokalnoj zajednici.
Govorila je i o tome koliko olimpijski duh živi u Sarajevu i 40 godina nakon održavanja Olimpijade. Kaže da je prijatno iznenađena, jer je prije dvadesetak dana imala poziv iz Devete osnovne škole u Rakovici.
– Tamo su me dočekala djeca od sedmog do devetog razreda osnovne škole. Dali su mi novine koje su napravili povodom 40. godišnjice Olimpijade u Sarajevu i bukvalno su me ‘bombardovali’ pitanjima. Kada sam odgovorila na sva pitanja, pitala sam ih odakle njima sva ta pitanja i znanje. Rekli su da su to donijeli od kuće, da su roditelji koji su bili svjedoci tih olimpijskih igara prenijeli to svojoj djeci i da oni u stvari faktički žive te olimpijske igre isto onako kao što su živjeli njihovi roditelji. To mi je bilo izuzetno drago. Često sam gost i u Vrtiću u Ilijašu, pa ponesem Vučka pa se sa djecom malo šalim i to mi je jako drago, moramo usmjeriti djecu na pravi put jer ako to ne učinimo, budućnost je vrlo neizvjesna – zaključila je Kerla.
