Drago lice Gradske biblioteke Ilijaš Jasmina Masnopita nakon 28 godina rada u JU KSC i Radio Ilijaš zasluženo ide u penziju. Sigurno će biti neobično redovnim korisnicima da kada dođu u biblioteku ne zateknu tetu Jasminu. Uvijek je bila nasmijana, draga i šta god je trebalo pomagala je članovima biblioteke, ne samo vezano sa knjige, nego i sa usmjerenjima šta upisati nakon završene škole, za konkurse, te bila vjetar u leđa mnogim članovima biblioteke.
Danas smo u programu Radija Ilijaš ugostili Masnopitu, te sa njom razgovarali o njenom početku i radu u biblioteci svih ovih 28 godina, te koji su joj planovi sada u penziji.
Ističe da je današnji dan pun emocija, te da još nije svjesna da prestaje sa angažmanom i da od sada počinju neke druge aktivnosti.
„Kao učiteljica sam radila tokom rata u OŠ „ Hasan Kikić“ u Župči. Nakon reintegracije Općine Ilijaš, javila sam se tadašnjem načelniku Saudinu Mešetoviću, tvrdeći i govoreći mu sam bez angažmana i da tražim posao, s obzirom na to da imam visoku stručnu spremu, profesor sociologije. Tadašnji načelnik me upućuje u srednju školu kod tadašnjeg direktora Omera Hasečića, gdje nailazim na jedan zid kada je u pitanju posao, mada tada su prosvjetni radnici bili traženi, međutim ja dobijam odbijenicu kao profesor sociologije. Bila sam jako razočarana. Tadašnji načelnik mi kaže ima biblioteka. U to vrijeme nisam ni mogla zamisliti da ću raditi u biblioteci, jer se nisam školovala za bibliotekara. Profil sam onog čovjeka gdje su struka i posao usko povezani. U augustu 1996. godine dolazim u biblioteku koju zatičem u jako lošem stanju, bibliotečki fond je bio oštećen i bilo je nekoliko hiljada naslova. Otvaram biblioteku i prvi mjesec dana sređujem stvari i prvi moj korisnik je bio Alić Amir iz Misoče gdje se i danas pozdravimo i popričamo na tu temu. Tadašnje osnovne škole nemaju biblioteku. Trebalo je svim tim korisnicima izaći u susret gdje su se učenici trudili i čitali u odnosu na danas. S obzirom da sam radila sama u jednom momentu imala sam i preko 1.200 korisnika i to je bilo za jednog zaposlenika jako puno. Moram reći da ni danas taj knjižni fond nije obnovljen to je negdje razlika oko 6.000 hiljada naslova. Poražavajuće da mi nakon 30 godina pričamo o fondu od 12 do 15 hiljada knjiga, a trebalo bi danas imati preko 50.000 hiljada knjiga. Stanje u bibliotekarstvu je jako teško, međutim zadnjih nekoliko godina se poboljšalo, ali to nije ni blizu onako kako bi trebao biti“ prisjeća se Masnopita prvih dana u biblioteci sa knedlom u grlu.
Međutim, s obzirom na to da je Masnopita profesor sociologije 2000. godine dolazi joj zahtjev da mora položiti stručni ispit za bibliotekarstvo.
„Misleći da mogu ostati bez posla, samohrana sam majka i ne smijem to sebi dozvoliti. U to vrijeme jedna kćerka mi je student, a druga učenica gimnazije i ja koja moram savladati taj stručni ispit koji nije nimalo lagan. Mnogi bibliotekari ga danas i nemaju, što je poražavajuće i to je za mene bilo dodatni stres da ja moram imati adekvatan ceftifikat da bih radila ovaj posao. Uspjela sam položiti stručni ispit što mi je bilo izuzetno drago“ spomenula je.
Masnopita ističe da je biti bibliotekar jako zahvalan posao, pogotovo posao jedne žene. Ovo je posao mirnijeg tipa, ali je dosta zahtjevan vezano za korisnike i građane.
„Ono što mi je poenta u životu bila u mom radnom vijeku jeste da sam sa korisnicima uvijek na najvišem nivou da ih poštujem da i oni mene poštuju. Danas kad prolazim ulicom da me pozdravljaju i govore da će im biti neobično i onda vidim da sam ostavila lijep dojam bibliotekara“ kazala je.
Kao i na svakom poslu, a posebno u periodu od 28 godina postoje neke nepredviđene okolnosti i stres. Masnopita ističe da je imala jednu situaciju, no međutim to se na kraju sve dobro završilo.
„Bilo je, iako srećom rijetko, i teških trenutaka, određenih sukoba sa određenom osobom koja nikada nije trebala raditi u biblioteci, od koje sam doživjela uznemiravanje. Žalila sam se i načelniku i to se, srećom završilo i ta osoba mi je na kraju tražila halal. U tom periodu sam išla na posao plačući i pod velikim stresom da je on ostao ja vjerovatno ne bih radila dalje. Drugih trenutaka zaista nisam imala. Ono čime sam bila nezadovoljna jeste finansijska situacija biblioteke, nabavka knjižnog fonda to je moralo biti intenzivnije. Kada je Semir Spahić došao raditi u biblioteku bilo mi je puno lakše“ prisjeća se Masnopita.
Rad u biblioteci je čitav splet okolnosti, i članovi očekuju savjet, podršku i prije svega lijepu riječ.
„Kroz biblioteku ne prolazi svako, to su čestita djeca, odlični učenici. S obzirom da sam ja sociolog gledam i sa te društvene sfere života, upućujem ih baš vezano za obrazovanje gdje su oni najbliži. Pratila sam konkurse stipendija pa sam aplicirala za neke članove gdje su mi se kasnije zahvaljivali. Zadnjih pet godina imamo akciju Najčitalac, i iz Fondacija za bibliotečku djelatnost imaju vrijedne nagrade za tu vrstu aktivnosti“ istakla je.
Nakon 28 godina Masnopita ide u zasluženu penziju, a kako ističe biće joj neobično ali već ima planove kako provoditi svoje slobodno vrijeme.
„Pokušat ću da nađem aktivnosti vezano za kulturne djelatnosti, više ću čitati, putovati koliko mi dozvoljava moje zdravlje. Više ću se vjerski posvetiti više literature vjerske pročitati ono što nisam do sad stigla. Imat ću vremena i oko porodičnih obaveza. Pokušat ću da relaksiram svoj život onako kao mi je najbolje. Zahvaljujem se svim kolegama i kolegicama i JU KSC i Radio Ilijaš na čelu sa direktorom Hodžićem na jednom veličanstvenom isparaćaju. Puna sam emocija“ rekla je Masnopita.
Masnopita je korisnicima poručila da što više čitaju, jer obrazovanje bez biblioteke nema smisla.
