Draškić i ostali: Sa sinom u stroju za strijeljanje

Na suđenju za zločine na području Ilijaša, pročitan je iskaz i prikazana izjava svjedokinje koja je ispričala kako je sa sinom i drugim članovima porodice bila u grupi ljudi koji su strijeljani u Lješevu u junu 1992. godine.

Svjedokinja Zahida Masnopita, koja je preživjela strijeljanje, govorila je o ubistvima mještana na guvnu u Lješevu. Navela je da ju je sin Mujo tješio da se neće ništa desiti.

“Govori: ‘Oni će samo malo nas prepasti’… Brata su mi ubili… čovjeka su mi ubili, pa su mi sina mog Muju ubili”, navela je Masnopita u izjavi koju je dala televizijskoj kući 17. juna 1992. godine.

Ona je navela i druge članove porodice i komšije koji su ubijeni, govoreći kako im je davala vode i umivala one koji su poslije davali znake života. Kazala je da su oni koji su pucali u njih govorili da su Kakanjci.

“Ne mogu da plačem… teško mi je”, kazala je Masnopita, koja je u međuvremenu preminula.

Ona je u iskazu iz 2000. navela da su joj ubijena dva sina. Ispričala je kako je bila u “stroju za strijeljanje” i kako je prvo ranjena u preponu, a da je vojnik poslije, kada je ustala, pogodio u leđa. Navela je da je čula da je Marinko Vidović bio glavni.

Na ročištu je saslušan Hasan Aliomerović, koji je potvrdio da je sa kolegom snimio izjavu Masnopite, kao i preživjelog svjedoka A-1. On je kazao da je radio u Visokom kao kamerman tadašnje Televizije Sarajevo.

Ranko Draškić i Savo Manojlović optuženi su da su u svojstvu pripadnika Interventnog voda Teritorijalne odbrane Srpske opštine Ilijaš, kasnije Ilijaške brigade Vojske Srpske Republike (VRS), 5. juna učestvovali u napadu na Lješevo i ubistvima 20 civila. Dodaje se da je oko 100 muškaraca, žena i djece odvedeno u Podlugove.

Šaćira Rožajac govorila je o napadu na Lješevo i odvođenju mještana u školu u Podlugove. Kazala je da se 30-ak mještana skrivalo u podrumu njene kuće i da su svi osim nje uspjeli pobjeći kada je neko povikao: “Eto četnika!”

Prema njenim riječima, u kuću su upala četvorica od kojih su dvojica govorila ekavski. Kazala je da joj nisu dali da uzme papuče i ponese lijekove.

Rožajac je rekla da je prošao Marinko Vidović, policajac iz Lješeva, kojeg je s brda dozivao komšija Nikola, govoreći mu da se ljudi koji su pobjegli iz njenog podruma skrivaju u travi.

“Marinko mu je rekao: ‘Nemam vremena. Imam u selu ranjene’”, prisjetila se svjedokinja.

Dodala je da su ih odveli na stanicu, gdje je vidjela jednog mrtvog komšiju, na kojeg je jedan vojnik stavio nogu i pušku kao na “trofej”. Navela je da je tu bio transporter i da su htjeli da ih strijeljaju, ali da je naišao komšija Boro i oborio cijevi.

Rožajac je rekla da su njih 30-ak odveli u školu u Podlugovima, gdje je bila masa svijeta iz okolnih mjesta. Kazala je da im je pekar Luka donosio hljeb, a da je Duško Narančić poslije nekoliko dana rekao da izađu žene iz Lješeva. Ispričala je da je njih 15-ak pješke vraćeno u selo.

“Izašle su komšije Srbi. Niko ništa ne priča, samo Kosa kaže: ‘Što ih ovamo vodite, što ih niste gore pobili’”, prisjetila se svjedokinja.

Ona je rekla da je vidjela jednog mrtvog komšiju, a da su na guvnu bila tijela pobijenih. Kazala je da im je rečeno da sutra napuste selo, što su i učinile.

Navela je da su u Lješevu ostala samo dva starija čovjeka, da su kuće opljačkane, a neke uništene i zapaljene.

Odbrana je svjedokinju pitala o ranijoj izjavi u kojoj je navela da su žene samoinicijativno otišle. Rožajac je pojasnila da im je rečeno da idu i da su prvo pitale Batu mogu li izaći jednim putem, a da im je on rekao da ima snajpera, te da su onda samoinicijativno otišle preko Vrbovika.

Suđenje se nastavlja 27. aprila.

Izvor: BIRN