Edina Kamenjaš: Čini me sretnom ako riječima doprem do nečijeg srca

“Ja znam s kim bih,
Ruku pod ruku zakoračila
Ka svakom svom uspjehu,
Na ovome prolaznome svijetu,
I na čije bih rame naslanjala glavu,
Onda kada isti ovaj svijet zaboli,
I znam s kim me tišine ne bi boljele,
I znam ko bi volio moje šutnje,
Onda kada nisam bučna,
I ne stvaram haos,
Ne ostavljam plamen iza sebe,
Onda kada šutim, da šutimo zajedno”, riječi su ovo Edine Kamenjaš, studentice Farmaceutskog fakulteta i nekog ko godinama poeziju osjeća i prenosi na papir.

Svjetski dan poezije obilježava se od 1999. godine kako bi se proslavila jedna od najvećih metoda umjetničkog izražavanja – poezija. Tim povodom ugostili smo mladu spisateljicu poezije Edinu Kamenjaš, koja kroz riječi manifestuje emocije, osjećaje i razmišljanja o životu, ljubavi, porodici i domovini.

„Poezija je nešto što leži u svakom čovjeku, ali odraz poezije je nešto što drugi čovjek mora da probudi u nama.  Svakako da je poezija odraz istinskih osjećaja i emocija, svega onoga što mi na javi ne pokazujemo i ne govorimo, već prenosimo na papir. Poezija nam pomaže i da razumijemo sebe. Monogo je lakše kada u mislima imaš nalet emocija i onda sve to preneseš na papir“, kazala je Edina na samom početku.

Edina je počela da piše relativno rano, još od osnovne škole gdje je, kako kaže učiteljica prepoznala njen potencijal, te je kasnije uz nastavnicu nastavila da gaji i održava ljubav prema poeziji.

„Počela sam da pišem za jednu internetsku stranicu i naišla sam na veliku podršku. Postojali su ljudi kojima se svidjelo ono što radim. Mnogo mi je to značilo, jer je bilo ljudi koje sam uspjela svojim riječima da dotaknem. Nakon toga sam učestvovala u mnogim konkursima, slala sam svoje radove na različite teme. Budući da studiram Farmaceutski fakultet, sada sam to pisanje umanjila zbog tih fakultetskih obaveza. Međutim, kada me ljudi pitaju zašto sam upisala taj fakultet, a ne nešto usko povezano sa pisanjem, ja im kažem da sam to izabrala zbog mogućnosti da nekome pomognem. Ali ako nekome mogu pomoći i riječima, ja ću biti zaista presretna.  Za vrijeme pandemije napravila sam instagram profil pod nazivom Disperzija duše na kojem objavljujem svoje radove, uglavnom kraće pjesme. Trudim se da pišem na tematiku i drugih aktuelnih dešavanja kao što su: Sarajevo u doba pandemije, 11. juli, a pišem i o porodici i slično”, rekla je Edina.

U nastavku teksta donosimo vam jednu od Edininih pjesama.

Zarobi sebe između korica knjiga,
Čiji su vlasnici oni pored koji nikada prošla nisi,

A dotaknuli su te,
I dodir si im osjetila, i Dušu si im držala u krilu,

I milovala si joj kosu,
Listala si joj stranice bez da je osuđuješ,

Bez da sve njih smatraš luđacima,

Bez luđačkih košulja,
Te ljude sa perom,

Koje nikada srela nisi, a bliski su ti bili.
Obriši prašinu ljubavlju,
Skloni paučinu iskrenošću,
Pronađi ispod korova život,
Učini da procvjeta.
Zarobi sebe,
Prste svoje zarobi,
I ruke svoje sveži perom,
I oslikaj tintom svoje ropstvo,
U kojem ne robuješ nego postojiš.

Piši, dušo,
Daj da papir trpi sve što te boli,
U ovom surovom svijetu,
Koji ne mari za oštrinu postupaka,
Na događaje koje šibaju sibirskim vjetrom

Koji šamara i u sred ljeta.

Piši, dušo,
Daj ostavi tragove svoga bića, i svoga postojanja,
I učini da postigneš nešto kao maleni čovjek na planeti,
Kao trn ruže koji ne bode da bi bolio, nego da bi liječio.

Piši, dušo,
Ostavi na hartiji i misli i srce,

Svaki onaj zaboravljeni dio mašte, ostavljen pred spavanje,
Zapali poslije sve što nisi smjela napisati,

Bez da izgovoriš, pretvori u pepeo postojano,

Baci ga u more da se istopi,
Da manje boli, i da prestane boljeti,

Kao da je moguće da nešto bez učešća snage vremena, manje boli.

Piši, dušo,
Izdigni se iz prljavštine,
Nekih ljudi bez ljubavi, koje ne čuješ i ne vidiš,
Bez manira, bez onog ljudskog u njima,
Što ih čini bićima kojima krv struji kroz vene,

Vrela, onako ključa,

A hladna, baš poput njih.

Piši, dušo,
Bez da vatru napisanim ložiš i plamen stvaraš,

Bez da ti duša gori jer nisi kazala, nisi mislila,

Jer je vrijeme isteklo.
Stvori biblioteku od sopstvenih riječi,

Izradi korice svojim knjigama,
I zarobi se u vlastitim snovima,
I ne traži izlaz dok ne ugledaš

Svjetlost,

Onaj dan u kojem si

Nekome pomogla, riječima.

Ti, sama, sopstvenim riječima.

Poezija je jedno od najsjanijih postiguća u čovječanstvu, sposobnost da kroz pjesmu prenesemo dio osjećaja i emocija na neke druge ljude. Inspiraciju za pisanje nije uvijek lako pronaći. Edina inspiraciju za pisanje pronalazi u sitnicama, u stvarima koje su obične i ljudima koji su dragi.

„Postoje dani u kojima aposlutno niko ništa ne bi napisao, ali postoje i dani u kojima ti krv ključa i želiš da izbaciš iz sebe sve ono što te tišti. Čini me sretnom ako znam da moje riječi nisu nikoga dotaknule u pogrešnom smisli, već da sam uspjela da doprem do nekoga, do nečijeg srca i da neko pronađe sebe u tome što ja radim.  Kada sam tražila mišljenja šta da čitam danas u emisiji, prijatelji su dali svoje subjektivno mišljenje, dakle ono što se njima najviše svidjelo, što su oni lično doživjeli. Inspiraciju ću naći u malim stvarima, naprimjer staricu koja će me pomilovati po kosi, pa ću ja u tome prepoznati svoju nanu i povezati sa nekim svojim sjećanjima“, kazala je Edina.

Iz boli nastaje najljepša umjetnost, svaki čovjek ima ranu koja ga boli, svaka rana traži lijek. Neka poezija bude lijek duše.

„Svaki čovjek mora da ima ono mjesto gdje ga boli, a iz boli nastaje najljepša umjetnost, izlaze najmračniji dijelovi ljudi, neke skrivene tajne duše koje nisu budne kada život cvjeta. Svaki pjesnik, brojni su primjeri u historiji, bio je satkan od patnje, a ta patnja je krasila njegov uspjeh. Možda ponekad i ne znamo koje nas boli bole, ali ih prigrlimo i volimo, i tako njegujemo svaku emociju u sebi koja treba da postoji i za koju je zdravo da postoji, sve nas to čini onim što jesmo“ poručila je Edina za kraj.

 

Prethodni članakZa finansijsku podršku malom i srednjem poduzetništvu više od 7,8 miliona KM
Naredni članakLjepota različitosti i inkluzija: Danas je Svjetski dan osoba s Down sindromom