Hadž ili „veliko hodočašće“ je obavezno hodočašće, jedan od pet stubova islama. U danima prije i poslije Kurban bajrama, vjernici obavljaju obrede. Onima kojima zdravlje i imovinsko stanje dozvoljavaju, hadž je obaveza. Kroz suze, otkinute iz srca i neprestajnom čežnjom za Kabom, razgovarali smo sa hadžijom Vehbijom Čehajićem (69) iz Srednjeg. Hadžija Vehbija, sa pogledom na sliku harema Kabe u svojoj kući, naglašava da je najvažniji nijet u srcu. Emocije i evociranje uspomena još je izraženije kod našeg sagovornika, jer su ovo dani u kojima njegova hadži-hanuma Jasmina obavlja hadž za svog rahmetli oca.
„Od 1999. godine moja supruga i ja smo počeli maštati o hadžu. Ali tada smo željeli da sve uložimo u odgoj i obrazovanje naše djece. Razgovarali smo kako ćemo, ako Bog da, kad djeca odrastu ići zajedno na hadž. U toj želji i ideji prolazile su godine. Ja sam imao nesretan slučaj, mina mi je isjekla dio tijela, uslijedile su operacije i hvala Bogu izborio sam se. Polovičnog zdravstvenog stanja, ali bio sam živ. Nastavio sam raditi, obnavljati kuću, školovati djecu. Jedan moj stariji prijatelj hadžija jednom prilikom mi je kazao „Moj Vehbija, kad je iskren nijet da se ode na hadž, dođe i nafaka. Čovjek koji istinski želi da ode na hadž, treba da odvoji makar 10 KM i da napiše u jedan blok datum i da su to pare za hadž. Vidjet ćeš kako će se ta nafaka umnožavati“. 
I ja sam ga poslušao. I sve je išlo ubrzanim tempom. Međutim, meni su se počeli javljati zdravstveni problemi, nisam bio nikako dobro. Hanuma i ja skupili smo više novca od jednog hadža. Jedno jutro mi je hadžinica rekla „Slušaj, ti moraš ove godine ići na hadž“. Odgovorio sam joj „Ma hanuma ne mogu ja ići bez tebe, dogovarali smo se da idemo zajedno i to bi meni činilo duši zadovoljstvo“. Ona je instistirala da ja idem te godine jer me još zdravlje služilo koliko-toliko. Na hadž sam otišao 2011. godine bez svoje hadžinice. Ne postoje riječi da se opiše iskustvo sa hadža. To se osjeća samo srcem“, kroz suze nam počinje priču hadžija Vehbija.
Hadžija Vehbija kaže kako je mogućnost činjenja dobrih djela posebna blagodat od Gospodara i da to trebamo primjećivati u svakodnevnom životu.
„Brinuo sam se kako ću sam. Sreo sam jednog hadžiju iz Hadžića. Bio je jak kao div. Upoznali smo se u avionu. Zove se Ibrica Nijaz. Pitao sam ga da li bi mi htio pomoći ako ne budem mogao izvršavati neke obrede sam. On se nasmiješio i rekao „Pa kako ne bih pomogao, mene je Allah poslao tebi da pomognem“. Nastavili smo druženje tokom cijelog hadža. Dok smo se vraćali sa Arefata, autobus nije mogao dalje, a mi smo morali pješke do Mine, još da hodamo 22 kilometra. Osjetio sam da ne mogu hodati. Rekao mi je da je spreman i da me nosi. I naslonjen na njega došao sam do cilja. Spominjem ovo jer želim poslati poruku da neko ko ide na hadž u ime Allaha, njemu se otvori put i za druge sevape, da pomogne drugima. I to nam treba biti poruka i u svakodnevom životu“, kazao je hadžija Vehbija.
„I danas kada gledam na TV programima Kabu, suze mi same liju. Slušam imame i sjećam se tavafa, namaza iz harema Kabe i srce mi drhti i plače. Kao da sam tamo. Ja to nikako ne mogu riječima opisati, tu ljepotu i smiraj. Dovio sam da i moja hanuma ode što prije i hvala Bogu, ona je obavila svoju dužnost 2016. godine. Sve sam joj pričao kako ide i šta treba. Nakon što smo oboje obavili hadž, razmišljali smo šta možemo učiniti za naše roditelje. Moja hadžinica je ove godine otišla za svog babu na hadž. I to mi je ponos i dika“, istakao je hadžija.
Arefat je jedna visoravan nedaleko od Meke, a uoči Kurban bajrama, hadžije se okupe na ovom mjestu i upućuju molitve Allahu dž.š. Stajanje na Arefatu simbolizuje stajanje pred Bogom na Sudnjem danu. Hadžija Vehbija kaže da mu je Allah uslišio dove sa Arefata i dao mu više nego što je tražio.
„Oko 9 sati naveče otišli smo iz hotela na Arefat. Bili smo na Arefatu u zoru. Važno nam je bilo da što više vremena provedemo u namazu, zikru, da dovimo. Jer na Arefatu se nijedna dova ne odbija. Ibadetio sam koliko sam mogao. Razmišljao sam o Ademu a.s. i Havi, o tome da je prvi čovjek kročio na Zemlju baš na tom mjestu. Kada se okrenete oko sebe, skoro sve hadžije plaču. Plačeš jer te Allah počastio da si baš ti na hadžu. Od trenutka kada sam dovio do danas, Allah je uslišio sve moje dove. Kada pogledam svoju djecu, unučad i razmišljam o cijelom životu, Allah mi je dao više nego što sam tražio u dovama. Nikada nisam bio sretniji u životu nego sad. 
Kada dođu moje unuke, djeca a vrijeme namaza, oni su prije mene na namazu. Trude se da budu najbolji u školi. I to je moja najveća sreća. Ima mnogo ibreta na dunjaluku kako se ljudima otvorio put na hadž. Nije pravilo da ko ima pare da će i otići. Nego ko sa suzom na sedždu padne, zamoli Allaha i istraje u dovi – sigurno će uspjeti. Ima ljudi koji imaju novca ali nema nijeta u srcu. Onaj ko želi, Allah će i nafaku poslati“, kazao je hadžija Vehbija.
Za kraj nam je hadžija Vehbija kazao da sa nestrpljenjem iščekuje svoju hadži hanumu Jasminu da se živa i zdrava vrati kući i u svoju porodicu.
