Dedo Ćamil Omerović posti i klanja otkad zna za sebe a danas puni 87 godina. U svom životu zapamtio je ramazane u svim godišnjim dobima. U Malešićima je našao novi dom jer je protjeran iz Daljegošte Male u Podrinju, ali mu je život vezan za džamiju i Kur'an. Zdravlje ga, priča, dobro služi iako ima srčanu manu i vid mu je sve slabiji. No, pamet, razumijevanje i memorija i danas su britki i na tim blagodatima mu zavide njegovi mlađi jarani. I danas može kositi kosom bez problema.
– Moj rahmetli babo je završio dva razreda medrese u Srebrenici. On je mene, braću i sestre podučio islamu. Babo je umro 1961. godine, a ja sam preuzeo vođenje džemata i klanjanje teravija kada sam imao 15 godina u svojoj kući i bio sam teravih imam godinama i u ratu kad je trebalo. Dugo sam podučavao djecu, sva su djeca završila hatme i lijepo se snašli. Imam sedmero djeco,a zanimljivo je koliko imam unučadi i praunučadi-oko 60. Rano sam se oženio, djeca se rasula, ali masaallah svi su dobro. Život kakav sam ja imao želim svakome a ne samo svojoj djeci, besjedi dedo Ćamil.
U djetinjstvu je učio pred Abidom ef. Đozićem koji je, veli, bio kadija i prepoznao je njegov talenat i ljubav prema islamu koja traje intenzivno i u devetoj deceniji života.
– Ovdje u Malešićima mi je dobro samo što nisam na svom mjestu. Jedan mi se sin vratio u Srebrenicu, a ovdje živim sa sinom i snahom. Imam snahu kakve nema na ovom kraju, pazi me i služi i strepi da neću izdržati, ali ja kažem da brinu o sebi a ja mogu izdržati post. U svako godišnje doba sam postio, moji vršnjaci kažu da ne mogu da poste. Ja mogu i da klanjam i postim i radit ću tako dok sam živ. Ja i sada učim Kur'an i malo vremena provodim spavajući, govori dedo Ćamil, koji ni ovaj muhabet ne izdrža bez učenja Kur'ana i počasti nas učenjem ašereta i ezana. 
Sadašnjost se prepliće sa prošlošću pa se dedo prisjeća da u njegovom rodnom džematu nije postojao alkohol. Ukoliko je neko bio pijan nije smio doći u džamiju nego je morao bježati u šumu skupljati drva ili brati gljive dok se ne otrijezni.
– U mom mjestu je izgrađena džamija 1969. godine, srušili su je za vrijeme rata, ali smo napravili drugu još bolju i otvorili smo je, mještani svojim sredstvima bez ikakve sergije smo je izgradili, zaklano je tada 80 janjadi za otvorenje džamije. I ovdje u Malešićima smo radili džamiju od temelja do krova, završili smo je tačno za godinu dana i nismo žalili truda da završimo ovaj hajr i vidiš sada kako je ova džamija lijepa.
Dok se prisjeća kako je protjeran iz svog rodnog kraja i života u izbjeglištvu Priboju, Prijepolju, Skoplju, Gostivaru i povratka 1996. godine u Bosnu, napominje da je samo Bog dostojan hvale, a vjera pomoć i spas u svim iskušenjima.
Džamija u Malešićima u ovim ljetnim danima zelena je oaza okružena voćem i cvijećem, poj džennetski se čuje svakog ramazanskog dana u 12 sati jer udruženi mladi mektebski učenici i starije džematlije u tom vaktu uče mukabelu. Imam džamije Muhidin ef. Husić kaže da će i ove godine biti organizirane brojne aktivnosti, zajednički iftari na otvorenom, predavanja, gostovanja, kurs sufare za odrasle i da je u ovakvom mjestu i okruženju lahko osjetiti čari ovog mubarek mjeseca.
