Djeca su neizmjerna radost i sreća, na njima ostaje svijet i o njima ovisi budućnost. No, često se djecu koja su malo drugačija od drugih stigmatizira i stavlja u drugi plan samo zato što ne odgovaraju kalupima u koje ih se uporno pokušava ugurati.
Djeca s posebnim potrebama i djeca s poteškoćama u razvoju nisu sinonimi i, neovisno o tome što karakterizira njihovo stanje, ona su prvenstveno djeca – zaigrana, radosna i optimistična bića koja neizmjerno žele otkriti i istražiti svijet oko sebe, a na nama je da im to i omogućimo.
A kako bi istražili svijet oko sebe postoje osobe koje će im pomoći u tome. Jedna od njih je i naša sugrađanka psiholog Nejra Kukić koje je napravila interaktivnu slikovnicu.
Slikovnica koja će doprinijeti bogaćenju mašte, razviti kreativno mišljenje, razviti opažanje, pažnju i pamćenje. Kroz niz raznovrsnih zadataka će kod djeteta potaknuti razvoj kognitivih i motoričkih sposobnosti, ali i zabaviti dijete.
Nejra Kukić je apsolvent na drugom ciklusu studija psihologije Filozofskog fakulteta u Sarajevu, trenutno piše master rad na temu Etiologija maloljetničke delinkvencije. Svoje iskustvo je sticala kroz razne volonterske angažmane u Sigurnoj kući, projekte nevladine organizacije proMente socijalna istraživanja. Također, tokom pandemije uspješno je završila obuku za pružanje prve psihološke pomoći ispred centra za mentalno zdravlje Visoko.
Sada već, godinu dana radi u Omladinskom udruženju „Dobro djelo“ koje se nalazi na Dobrinji. Udruženje pruža pomoć i podršku djeci s poteškoćama u razvoju uzrasta od dvije do 13 godina, a ono što je bitno naglasiti da su sve usluge besplatne. Pored ovoga, također je i asistent u nastavi dječaku s poteškoćama u razvoju (Downov sindrom).
Kukić smo pitali kako je nastala ideja da napravi interaktivnu slikovnicu za djecu, ali kakve su reakcije osoba koje su do sada vidjeli slikovnicu.
„Obzirom da svakodnevno radim sa djecom, jednostavno morate istraživati, pronalaziti nove, interesantne sadržaje koji će privući i potaknuti djecu na rad. Ako se predugo s djecom radi metodom papir – olovka, dječija pažnja i koncentracija slabi te je neophodno pronaći neku zamjensku aktivnost. Tako da, stalno pripremam raznovrsan materijal koji je zabavan, a edukativan. Ideja za samu slikovnicu je potekla iz Udruženja. Došli smo na ideju da bi se taj zanimljivi materijal mogao objediniti kako bi dobili jednu cjelinu. Odlučila sam se okušati u tom izazovu. I tako je nastala interaktivna slikovnica. Najviše vremena mi je oduzelo osmišljavanje i organizacija sadržaja. Obzirom da sam se odlučila za uzrast od tri do šest godina, djeca još uvijek ne pišu, ne čitaju pa sam željela da se kroz slikovni način mogu izraziti. Upravo to ova slikovnica i nudi, da djeca shvataju slike kao simbole koji prenose određenu poruku. Što se tiče reakcija ljudi, naišla sam na velik broj pozitivnih kritika. Ljudi su oduševljeni jer ovakav sadržaj slikovnice i nije baš svakidašnji. Kroz ovu interaktivnu slikovnicu djeca uče, a da toga nisu ni svjesna. Oni slikovnicu doživljavaju kao zabavu, igru, a kroz igru se najbolje i uči“ kazala je.
Također, Kukić pored Udruženja radi paralelno u školi kao pomoćnik u nastavi, te smo je pitali koliko je teško raditi s djecom s poteškoćama u razvoju, a ona ističe da svako dijete ima svoj minimum i maximum koji može postići.
„Bitno je da se edukator od starta vodi time, da procijeni djetetove mogućnosti i onda u skladu s tim pripremati zadatke. Ako znamo djetetov minimum onda nam je lahko postepeno otežavati zadatke kako bi usvojio nešto novo. Međutim, problem se javlja ako od djeteta zahtjevate više nego što ono može, tada se kod djeteta stvara anksioznost, nervoza, odbijanje rada. Stručni tim u Udruženju čine pedagozi, psiholozi, logopedi i defektolozi. Svakodnevno radimo sa oko 20 mališana podijeljenih u grupe. U jednoj grupi bude do pet djece. Ovisno od uzrasta, s nekom djecom radimo na poticanju samostalnosti u izvođenju nekih osnovnih aktivnosti poput samostalnog oblačenja, skidanja jakne, cipela, pomoć pri hodanju, sjedenju pa do učenja dijelova tijela, boja, rada na grafomotorici. Također, u Udruženju organizujemo i radionice „Male škole“ jednom sedmično za naše predškolarce gdje ih pripremamo za školske klupe. Kod veće djece najčešći problemi s kojima se suočavaju su anksioznost i manjak samopouzdanja“ rekla je.
Djeca s poteškoćama se svakodnevno suočavaju sa diskriminacijom kroz negativne stavove. Iz svog dosadašnjeg iskustva, Kukić ističe da je naš sistem nedovoljno definisan kada su u pitanju djeca s poteškoćama u razvoju.
„Brojni su problemi s kojima se suočavaju roditelji ove djece kada su u pitanju liječenje kao i obrazovanje. Iako sva djeca imaju pravo na te osnovne životne potrebe, ali nažalost, kod nas je to samo na papiru. U praksi je sve drugačije. Od nedostatka asistenata, senzornih soba, nedostupnosti svih potrebnih zdravstvenih usluga pa do segregacije u društvu. Tako da se roditelji uglavnom okreću privatnom sektoru i kada je u pitanju zdravstvo i edukacija, a što je jako skupo“ kazala je.
Ističe da u budućnosti ima potrebu da se osvrne na svu djecu, jer svako dijete ima svoje potrebe, da bude voljeno, sigurno, sretno, da se druži, igra i uči.
„Ono što sam dosta puta uvidjela jeste da roditelji tipične djece uopće ne razgovaraju sa njima o djeci s teškoćama. A onda, kada dođe do iznenadnog susreta između tipičnog djeteta i djeteta s poteškoćama javlja se neugodna situacija, dolazi do izbjegavanja,isključivanja djeteta s poteškoćama iz igre, pa čak i ismijavanja. Za roditelje djece s poteškoćama to je veoma bolno, oni ne traže da vi njihovo dijete sažalijevate, niti da mu popuštate u igri… Oni traže samo podršku i razumijevanje. Zar je to previše?“ istakla je.
Ukoliko ste zainteresovani za slikovnicu, možete se javiti na mail:kukicnejra@gmail.com
