Intervju sa učiteljicom Sabihom Kadrić: Humani poziv za ljude čvršće od kamena

Svjetski dan učitelja obilježava se svake godine 5. oktobra. Taj dan je prigoda da se pokaže da je rad učitelja i nastavnika prepoznat kao jedan od najvažnijih za ukupan razvoj društva te da se kao takav i cijeni. Tim povodom, posjetili smo Osnovnu školu ”Hašim Spahić”, gdje smo razgovarali sa učiteljicom Sabihom Kadrić. Gospođa Kadrić, sada već učiteljica pred penzijom, sjetila se svojih početaka u ovoj profesiji, te istaknula kako je ovaj posao bilo lakše obavljati prije, rekavši kako je poziv učitelja bio cijenjeniji nekad, ali ne u smislu veće plate, nego poštovanja i povjerenja.

Koji je bio Vaš motiv za obavljanje ovog posla?

– Motiv u obavljanju ovog posla je sasvim sigurno velika ljubav prema djeci i što u njima pronalazim inspiraciju za svaki novi dan, koji slijedi u mom životu. Svi njihovi koraci u napredovanju i uspjesi me vesele i trudim se da usvoje što više znanja iz svih oblasti života, jer život nije cvijetni tepih, nego je na tom putu mnogo trnja, uspona i padova. Moraju znati nositi se

i s tim.

Kada se razvila ljubav prema ovoj profesiji?

– Ljubav prema ovoj profesiji i moje opredjeljenje za nju bilo je veoma davno, još dok sam bila u osnovnoj školi. Oduvijek me to privlačilo, jer volim djecu, ta mala slatka nevina bića. Ispričat ću vam; bila sam treći razred osnovne škole, kada me je teta Ruža, naša komšinica ostavljala da čuvam njena dva mala djeteta, dok bi ona obavljala kupovinu i zadržavala se par sati. Nakon toga bi mojoj mami govorila da je sigurnija meni povjeriti svoju djecu, nego nekoj odrasloj ženi. Također, u našoj mahali, znate kako to već ide, djeca se uvijek igraju škole, a kada bi se igrali, uvijek bih ja bila učiteljica. Čak su neki roditelji dovodili svoju djecu da im pomažem u učenju, što mi je bilo veliko zadovoljstvo.

Možete li mi reći koliko dugo radite u obrazovanju, te nešto više o Vašem putu kao učiteljice?

– U ovom poslu sam nepunih 40 godina, za tri mjeseca ću u penziju. Osnovnu školu sam završila u Ilijašu, a Učiteljsku u Sarajevu. Poslije završetka Učiteljske škole, predavala sam po selima koja su bila udaljena desetak kilometara od čaršije. Na posao se išlo pješke ili se stanovalo u školi. U tom periodu smo obrazovali i odgajali, ne samo djecu, nego i njihove roditelje. Učitelji su bili uključeni u mnoge poslove društvenog značaja. Ljubav prema djeci, njihova uspješnost u radu, zainteresiranost za učenje su nam davali dodatnu snagu u obavljanju ovog posla. U toku poslijeratnog perioda, završila sam i Pedagošku akademiju, čime sam kompletirala svoje obrazovanje.

U odnosu na vrijeme iza Vas, kada bi ste napravili paralelu, koje su to mane i prednosti u obavljanju ovog posla nekada i sad?

Kada bih povukla paralele nekad i sad, mogla bih reći da je poziv učitelja bio cijenjeniji nekad, ali ne u smislu veće plate, nego što su nas ljudi više poštovali, vjerovali nam. Teže je bilo raditi u nastavi, jer smo mi sami pravili sredstva koja su nam koristila za određene nastavne oblasti. Sada je lakše, samo zato što je tehnika napredovala. U suštini, ova profesija je jako teška i nažalost nedovoljno cijenjena u našem društvu, a i nedovoljno je plaćen trud i rad. Osim toga školstvo, tj., mi smo uvijek na udaru. Moramo se boriti sa delinkvencijom, inkluzijom, pa čak sada i sa pretilošću djece, a da pri tome nemamo nikakve pomoći, što stručne što finansijske.

Često reformišu sistem obrazovanja i odgoja, ali ništa se ne mijenja suštinski. Voljela bih da se sistem školovanja napravi po ugledu na njemački sistem, gdje djeca do četvrtog razreda idu zajedno, a poslije se upisuju u četiri različite škole u zavisnosti od njihove uspješnosti, psihofizičke mogućnosti ili postignuća za tih četiri razreda. S tim, da mogu kada odu u te škole prelaziti iz jedne škole u drugu, ukoliko imaju potrebne rezultate. Bolji rezultati, bolje škole. Rekla bih da se time riješava i kadrovska politika, ali nažalost ovdje nema dovoljno volje za prosperitetom i jačanjem bilo koje jedinice što čini društveni napredak. Nadam se da će to u budućnosti biti bolje, ali moram da kažem da sam zadovoljna i sretna što sada idem u penziju, jer ne vidim nikakvo svjetlo na kraju tunela za sve nas, posebno za prosvjetu. Ja do sada zaista nisam imala problema sa roditeljima, valjda su me razumijeli i ja sam njih razumjela, ali čujem da ima nekih roditelja koji zahtjevaju mnogo više nego što njihova djeca mogu da postignu i mogu da pruže, a ne znaju da je to mač sa dvije oštrice i da će ih to koštati kasnije u životu mnogo više, imat će više problema sa svojom djecom nego koristi.

Na samom kraju, učiteljica Sabiha Kadrić poručila je svima koji se odluče baviti ovom profesijom, da prvenstveno vole djecu i da žele da posvete svoj život jednom humanom, dobrom poslu i profesiji. Također je naglasila da isto tako moraju biti spremni da se suoče sa mnogim nedaćama koje ova profesija donosi, te kako moraju biti čvršći od kamena.