“Čudno je u mojoj glavi” Orhana Pamuka, nobelovca i autora bestsellera “Zovem se Crvena”, pozamašan je, panoramski roman, prvi nakon “Muzeja nevinosti” – u kojem Pamuk pripovijeda priču o istanbulskom uličnom prodavaču i ljubavi njegova života.
Još od djetinjstva provedena u siromašnom selu u središnjoj Anatoliji, Mevlut Karataš maštao je o tome kakav će život živjeti. Ne dobivajući od škole onoliko koliko se nadao, u dobi od dvanaest godina stiže u Istanbul – “središte svijeta” – i odmah se oduševljava kako starim Istanbulom u nestajanju, tako i novim, u izgradnji. Mevlut nastavlja očev posao uličnog prodavača boze, nadajući se da će postati bogat baš poput drugih seljana koji su iz opustošenih brda doselili u metropolu.
No, sreća kao da nikada nije na Mevlutovoj strani. Dok gleda kako se njegovi rođaci kuće i zgrču bogatstvo, on provodi tri godine pišući ljubavna pisma djevojci koju je jednom vidio na nekoj svadbi da bi na koncu, greškom, pobjegao s njezinom sestrom. I iako mu polazi za rukom cijeniti svoju ženu i porodica koju su zasnovali, u srednjoj dobi zaglavljuje u niz besmislenih poslova. Osjećaj da mu nešto nedostaje ponekad ga usmjerava u politiku, a povremeno i na učenja karizmatičnog vjerskog vodiča.
Svake večeri, bez iznimke, Mevlut nastavlja lutati ulicama Istanbula prodajući bozu i razmišljajući o čudnovatom osjećaju u svojoj glavi, senzaciji zbog koje se osjeća drugačijim od drugih, sve dok se sudbina ne pobrine da mu još jednom objasni što je ono za čim je oduvijek žudio.
Ispričan iz različitih perspektiva, iz usta cijelog niza upečatljivih likova, “Čudno je u mojoj glavi” moderan je ep o starenju u velikom gradu, briljantna freska života došljaka koji su u proteklih pedeset godina promijenili lice Istanbula.
Priča je to o ljudskoj čežnji i zasigurno jedno od Pamukovih najboljih postignuća.
Orhan Pamuk (Istanbul, 1952.), najistaknutiji i u svijetu najčitaniji suvremeni turski pisac – djela su mu prevedena na više od šezdeset jezika. Odrastao je u imućnoj prozapadnjačkoj porodici. Studirao je tri godine arhitekturu i bavio se slikarstvom; diplomirao je 1977. novinarstvo (Istanbul Üniversitesi), a usavršavao se i u Americi. Pisati je počeo 1970-ih. Prvi je veći uspjeh postigao historijskim romanom “Bijeli zamak” (1985.) za koji je dobio Independentovu nagradu za stranu književnost i time mu otvorio put k međunarodnoj afirmaciji. Uslijedili su romani “Crna knjiga” (1990.) i “Novi život” (1994.), najveći turski bestseler do tada, no roman “Zovem se Crvena” (1998.) uskoro ga je nadmašio, priskrbivši mu 2003. i uglednu književnu nagradu IMPAC Dublin. Potom je objavio roman “Snijeg” (2002.) te “Istanbul: grad, sjećanja” (2003.) knjigu o vlastitom djetinjstvu i mladosti u rodnome gradu 50-ih godina. Slijede romani “Muzej nevinosti” (2008.), “Čudno je u mojoj glavi” (2014.), te “Crvena” (2016.),
Objavio je i zbirke odabranih eseja, članaka, kritika, reportaža, putopisa i poetičkih razmišljanja. Istaknuti je borac za ljudska prava i demokratizaciju; zbog liberalnih nazora često je izložen osudi i prijetnjama konzervativnih krugova u Turskoj. Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 2006.
