„Naša djeca – to je naša starost. Ispravan odgoj je naša sretna starost, loš odgoj je naša buduća nesreća, naše suze, naša krivnja pred drugim ljudima, pred čitavom zemljom.“
Nasiha Kapidžić-Hadžić je rođena 6. novembra 1931. godine u Banja Luci gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti završila je na Filozofskom fakultetu u Beogradu.
Radila je kao profesorica u Banjalučkoj gimnaziji, a bila je urednik u Obrazovnom i Dječijem programu Radio Sarajeva. Urednica je legendarne biblioteke ‘Lastavica’ zahvaljujući kojoj su mnoge generacije, u vremenu kad internet nije ni postojao, prvi put susretale i upoznavale ‘vanjski’ svijet. Bila je urednica i drugih edicija za djecu i omladinu u sarajevskoj izdavačkoj kući ‘Veselin Masleša’.
Kao sjajna pjesnikinja, prozaistkinja i dramska spisateljica Nasiha Kapidžić-Hadžić je objavila knjige za djecu ‘Maskembal u šumi’, ‘Vezeni most’, ‘Skrivena priča’, ‘Kad si bila mala’, ‘Od tvog grada do mog grada’, ‘Glas djetinjstva’, ‘Liliput’ i druge.
Pjesnikinja koja je u svojim pjesmama sačuvala vječne zvijezde djetinjstva, onu uvijek živu začuđenost dječijeg pogleda koji sve što dodirne obasja nježnošću i dobrotom.
Pjesme i priče Nasihe Kapidžić-Hadžić su objavljene u mnogim literarnim izborima, stranim antologijama, zastupljene su u čitankama, školskoj lektiri i prevođene na druge jezike. Njene dramske igre za djecu su izvođene na radiju i u pozorištu.
Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja, među kojima su: ‘27-julska nagrada’, Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, nagrada ‘Veselin Masleša’ grada Banjaluke, te dvije godišnje nagrade sarajevske izdavačke kuće ‘Svjetlost’.
Bila je već u penziji i narušenog zdravlja kada je počela Sarajevo palo pod četničku opsadu. Ratne nedaće je dijelila sa svojim sugrađanima. Umrla je 22. septembra 1995. godine.
„Dijete je najbolji kalendar. Kad pođe u školu, za sedam godina si stariji; kad ono postane čovjek, mlad čovjek, ti to više nisi; kad stvori nov život, tvoj je gotovo na izmaku.“
MASKENBAL U ŠUMI
U velikoj šumskoj sali
gdje se drže karnevali
muzike se širi val;
priređen je maskenbal.
Raskošno je opremljena
sala s mnogo odjeljenja
za gozbu i ples:
krov od mladih šumskih smreka,
prostirka od kukurijeka,
tribina za džez.
A za svako odjeljenje
sto svitaca – osvjetljenje.
Čudesno blješte svjetiljke male,
dok jedne gasnu, druge se pale,
kao po taktu, od sebe same;
tako u gradu svijetle reklame.
Jezero šumsko odraz im hvata
pa nam se čini sve je od zlata;
red smreka, šumskih ljepotica,
ogleda u njemu svoja lica.
U šumi noćas niko ne spava;
budne su ptice, drveće, trava.
Glogovo grmlje za ovo sijelo
obuklo svoje bijelo odijelo,
a pokraj puta đurđice male
upravo što su procvjetale.
Stanovništvo šumsko, zna se,
da privuče pažnju na se
i interes da probudi
obuklo se kao ljudi.
Po starinskim zakonima,
svak na licu masku ima.
U dnu sale nasred bine
labudovi – balerine
plešu lako ko da brode
svoju igru pokraj vode;
a sve rode zbog visine
obukle su krinoline.
Najljepša je od svih lica
srna kao Snjeguljica;
prati je kroz šumsku baštu
jelen u svom dugom plaštu.
Zamišljena ona dama
što u uglu sjedi sama
i što se u krzno svija
to je, vjerovatno, lija;
posmatra sa puno sjete
balerine kako lete.
Ono tamo kraj pereca
bez sumnje je stari meca;
taj ne može da se skrije.
Apetit ga svud otkrije.
Vuk se pozna po koraku;
u crnom je dugom fraku;
s njim bezbrižna srećna lica
igra ovca pastirica.
Sanja vuk u svojoj mašti
da je s ovcom sam u bašti,
al se prene kad zasvira
šumski marš u slavu mira.
Tako svakog novog maja
sa ljubavlju, s puno sjaja,
životinje prave pir
međusobni slaveć mir.
