“Razlika između onoga što ste danas i onoga što ćete biti za pet godina, zavisi od kvaliteta knjiga koje budete pročitali” – Dž. Ron
Knjiga sedmice Gradske biblioteke Ilijaš je „POBOŽNE PJESME“ – Musa Ćazim Ćatić.
Musa Ćazim Ćatić jedan od naših najpoznatijih pjesnika. Rođen je u Odžaku gdje je pohađao mekteb i osnovnu školu. Sarađivao je sa brojnim listovima, ponajviše u Beharu.
Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Tinom i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu.
Piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku.
U Ramazanskoj večeri ambijentiran je kraj dana nakon ramazanskog posta, vrijeme kad „suton pada mirisav k'o smilje“, a pobožni ljudi“ su najbliži Svome Stvoritelju jer su u Njegovo ime cio dan postili, da bi pristupili hrani, Božijoj nagradi za ljudsko približavanje Njemu kroz post. Znak za početak toga čina simbolički označava pucanj iz topa. Onda, slijedi jedna od najljepših strofa Ćatićeve sveukupne poezije. Spajao je orijentalno-islamsko sa zapadno-kršćanskim, a savladao je arapski, turski i perzijski jezik i prevodio djela sa njih.
Jednu od svojih pjesama posvetio je mjesecu ramazanu.
Stihove ove pjesme donosimo u nastavku.
Suton se spušta, mirisav k’o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare –
Gle, mujezini već pale kandilje
I svijet ostavlja trge i pazare,
A suton pada mirisav k’o smilje…
Pobožni ljudi za soframa sjede,
Molitve usne šapuću im ti’o
Radosnim okom u satove glede –
Bljedilo sveto post im licem svio;
Al’ oni veselo za soframa sjede.
Na polju suton sve to više pada.
I sve su stvari u duboku muku…
Čekaju ljudi, kad će top sa grada
Navjestit’ iftar u plamenom zvuku –
A vani suton sve to više pada.
I gle, najednom svjetlost neka sinu
S tabije bijele, k’o nur s Tura da je,
A sa njim zvuk se po vazduhu vinu –
Zvuči l’ to svjetlost ili to zvuk se sjaje?
Večernji anđeo to iz topa sinu.
I hrli, noseć psalam vrh usana,
Intiman, mio k’o Božije riječi –
I zadnji disaj umrloga dana
U njemu plače, uzdiše i ječi…
Anđelu drhti psalam vrh usana.
A ezani ga mujezinski prate
I zvek posuđa s iftarskih sofara,
Krila mu zvijezde svojim trakom zlate
I plam kandilja sa vitih munara –
I tople molitve pobožno ga prate.
Suton je pao mirisav k’o smilje
I siplje zemljom svoje nujne čare,
Grleći krilom drhtave kandilje –
Svijet opet puni trge i pazare,
A suton miri kao amber-smilje.
