Alija Isaković jedan je od najznačajnijih bošnjačkih i bosanskohercegovačkih pisaca 20. st., kao i jedna od ključno važnih figura u savremenoj borbi za zvanično društveno priznanje Bošnjaka kao naroda i njihovog kulturnog identiteta, posebno bosanskog jezika i bošnjačke književnosti.
Priče iz zbrike Taj čovjek – Jednom predstavljaju jedan od vrhunaca Isakovićevog opusa.
Prozaist, dramatičar, istraživač književne historije i jezika. U prozi okušao se gotovo u svim formama (roman, kratka priča, pripovijest, putopis, aforizam), a mnoge prozne tekstove uspješno je prerađivao u predstave, televizijske i radijske drame. Isakovićeve proze, kao i dramske dijaloge, karakterizira izrazita eliptičnost i lapidarnost – ekonomičnost u riječima, a štedrost u značenjima. U njegovim najboljim novelama tačka gledišta izvanredno je pomična, a narativna svijest disperzira se i projicira u različite subjekte.
Tim osebujnim darom opservacije i analitičnošću kao književnim postupkom Isaković razlaže i iznutra opisuje svijet trivijalne svakodnevnice, čineći ga potpuno novim i začudnim.
Isaković objavio je romane Sunce o desno rame (1963) i Pobuna materije (1985), knjige pripovjedaka Semafor (1966), Taj čovjek (1975), televizijske i kazališne drame To (1969), Generalijum (1970), Hasanaginica (1975), knjigu putopisa Jednom (1987), antologiju bosanskohercegovačkoga putopisa Hodoljublje (1973), dnevničko-publicističku knjigu Antologija zla (1994). Kao istraživač zaslužan je za afirmaciju bošnjačko-muslimanske književnosti. Sastavio je znamenitu antologiju Biserje (1972), zbornik o Hasanaginici (1975), Građu za bibliografiju muslimanske književnosti (1972), zbornik O nacionaliziranju Muslimana (1990) i Rječnik bosanskoga jezika (1992).
Ostavio je prepoznatljiv osobni pečat u uređivanju književnoga časopisa Život i edicije Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine.
