Nedžad Ibrišimović je rođen 1940. godine u Sarajevu. Kada je imao tri godine, ostao je bez oca i s majkom odlazi u Žepče. Osnovnu školu završio je u Žepču, a Srednju školu za primijenjene umjetnosti u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu je završio studij filozofije.
Bio je urednik u listovima “Naši dani” i “Oslobođenje”. Bio je glavni i odgovorni urednik časopisa za književnost “Život” od 1995. do 1998. godine. Neko vrijeme je radio kao nastavnik u Goraždu, ali se uglavnom bavio profesionalnom književnošću.
Osim književnim radom, Nedžad se bavio i kiparstvom, te je od 1982. do 2000. godine imao desetak samostalnih izložbi. Najznačajnija djela su mu: Zlatni most, Ugursuz, Karabeg, Glas koji je pukao o Egidiju, Zmaj od Bosne, Braća i veziri, Knjiga Adema Kahrimana, Vječnik…
Nakon što je objavljen njegov roman Vječnik, društvo pisaca BiH ga je kandidiralo za Nobelovu nagradu. Roman je oborio sve rekorde čitanosti.
Djela Nedžada Ibrišimovića prevedena su na: engleski, njemački, španski, češki, arapski, turski i albanski jezik.
Umro je 15.9.2011. godine u Sarajevu u 71. godini života.
U ovoj
zbirci autor je predstavio 23 priče, a priča se uvijek pričala sa određenom
namjerom, da zabavi, da pouči, da zasmije, da zamisli…
Djelo je u programu lektire za osnovnu školu.
Djelo “Nepoznati ljudi” se svrstava u pripovijetke i predstavljaju izbor priča za djecu. Stilom pisanja veoma podsjećaju na narodne bajke, viceve i slično. Djelo je napisano u prvom licu, dakle “ja” formi. Pisac je u ovom slučaju pripovjedač.
Pisac piše o svom životu koji je bio težak. Ostao je bez oca u trećoj godini, a mama mu se udala kada je on imao sedam godina. Ubrzo je on dobio i polubrata, pored kojeg se osjećao strancem u vlastitoj kući. Pored toga je osjećao kako svi više vole njegovog polubrata nego njega samog. Onda se nešto dogodilo zbog čega će zauvijek ostati u lošim odnosima sa majkom. Naime, njega je majka ostavila u Domu za nezbrinutu djecu. U tom Domu je bio više gladan, nego sit. Bio je jako usamljen, depresivan, tužan. Jedna porodica ga je usvojila, ali je on iduće jutro pobjegao. Spavao je na ulici gdje mu je bilo jako hladno.
Pisac ima čudan pogled na svijet, na ljude, na događaje koji se zbivaju oko njega. Pogotovo što mnoge ljude uspoređiva sa određenim životinjama. Također, središnju priču zauzimaju i dvije porodice, Šamil i Tabak. Te dvije porodice nisu bile u dobrim odnosima, kao i njihova djeca. Također, možemo čitati i o Hibi koja je bila veoma dobra žena, ali nju nije volio njen suprug. Štoviše, na njenoj sahrani on se smijao zajedno sa svojom majkom. Nju su jedino žalila njena djeca. Sa Hibom je njen suprug proveo sedam godina. S njegove strane je doživjela mnoge uvrede, nije čak ni jeo njenu hranu.
Pisac također piše o ljudima koji imaju različite karaktere. Mi smo takvim ljudima svakodnevno okruženi i samo je naš izbor hoćemo li se družiti sa takvim ljudima i hoće li takvi ljudi imati na nas utjecaj i u kojoj mjeri. Također, piše o ljudima koji su hrabri i žele sami otići u svijet bez podrške roditelja, ali ubrzo shvate da ipak nisu dovoljno odrasli ni hrabri da se mogu suočiti sa svim poteškoćama koje nudi ovaj život.
Pisao je i vrlo kratke priče na jednu ili dvije stranice, a opet s druge strane veoma poučne. Te kratke priče sadržavaju likove koji su nestvarni, priče koje ne mogu biti stvarne i koje više podsjećaju na bajke. Ibrišimović je ubacivao i kratke priče o likovima koji su živjeli u prošlosti u Bosni i Hercegovini, a koji su na neki način obilježili svoje postojanje time što su Bosnu ili oslobodili ili svojim djelovanjem jačali njene protivnike.
