Ko su bile prve hadžije iz BiH, kome su se dijelili kurbani, ko je napisao prvi putopis

– Prije nego će hadžije krenuti na put, sačini skoro svaki vasijetnamu, oporuku, jer mu Bog može u onom kraju dušu uzeti, pa neka se znade što će komu iza njega ostati ako onde umre. Iza toga pozove on svu svoju akrebu, rodbinu, znance i prijatelje na ručak, da se s njima prije odlaska još jednom porazgovori i oprosti.

U onaj dan u koji krenu hadžije iz Sarajeva, kreću hadžije i iz drugih mjesta u Bosni i Hercegovini i sastaju se u Bosanskom Brodu. Odavde idu obično svi u Trst, a onda se ukrcaju u poseban parobrod i zaplove preko sinjeg mora. Kod Port Saida zaplove u Suecki kanal i domalo stignu u Bahri ahmer, Crveno more.

Vozeći se tri dana kroz Crveno more, dođu hadžije u Jambok. To je luka Medine. Ovdje se hadžije iskrcaju i ostanu tri do četiri dana, da se priprave za put na devama u Medinu. Težak je to put zbog silne vrućine koju povećava ugrijani pijesak. Zbog silne danje omare, koja tuda vlada, sjede naše hadžije za najviše vrućine pod čadorima, a putuju samo uvečer i po noći. Cijelim putem kuda hadžije prolaze izlazi pred njih siromašna Arapčad, moleći sadaku, milostinju. Ovdje moraju hadžije biti na okupu i na oprezu, jer zaostane li koji, lasno je da ga Arapi ulove, oplijene, a bogme i ubiju.

Narod u Bosni i Hercegovini vrlo poštuje svoje hadžije. Hadžija je najuglednija osoba u džematu. Ali ne samo da narod svoje hadžije poštuje i da ih sa počitanjem susreće, nego su oni i Bogu dragi, pak je Bog već više puta čudesa činio da pokaže kako mu je ovaj ili onaj hadžija omilio.

U Banjoj Luci živio je prije neko stotinu godina neki vrlo pobožni čovjek. Blizu njegove kuće rasla je velika lipa, a ispod te lipe teklo je vrelo bistre, čiste vode. On je svaki dan dolazio na to vrelo, tu je abdest uzimao i Bogu se molio. Jedne godine naumi on da će na Ćabu. U predvečerje onoga dana kada će na put ode na vrelo, uzme abdest i pomoli se Bogu. Kada je molitvu svršio, ode kući, ali zaboravi maramu na onoj lipi. Drugi dan krene on bez marame u Meku i kada je onamo došao, pođe da uzme abdest, ali nad onim vrelom drvo, a na drvetu marama, kao i njegova. On se tome začudi, skine maramu, a ono njegova pa njegova. On je sad malo napara i ostavi je gdje je i bila.

Kada se je kući vratio, ali i njegova marama naparana, kao i ona u Meki. Kada je to narod vidio, znao je da je to Bog čudo učinio, da ljudima pokaže kako mu je ovaj hadžija omilio. Kada je hadžija umro, sagradi mu narod turbe, a onu lipu pod kojom je abdest uzimao i Bogu se molio prozva hadžijinom lipom. To se turbe i ona lipa još i danas vide odmah iza grada na desnoj strani druma koji vodi iz Banje luke u Jajce”.

Prve hadžije

– Tek s učvršćivanjem osmanske vlasti sredinom 15. stoljeća, makar i na malom prostoru i uskom koridoru od Skoplja do Hodidjeda (Sarajevo) mogu se naći izvjesniji i čvršći tragovi prisustva islama na tlu Bosne – piše Husić i nastavlja:

– Pored već spomenute džamije u Ustikolini, i sakralnog objekta u tvrđavi Hodidjed, u okviru te posade nalazimo na prvog i jedinog hodočasnika, hadži Mehmeda. To je do sada prvi trag koji ukazuje na jedno lice koje je obavilo hodočašće na prostoru Bosne. On je bio zapovjednik tvrđave između 1455. i 1463. godine. Ostaje, međutim, otvoreno pitanje njegovog porijekla kao i vremena obavljanja hodočašća.

Dok drugo možemo pomjeriti prije 1455. godine, jer na hadž najvjerovatnije nije mogao ići u tom vremenskom periodu (1455.-1463.), dakle za vrijeme obavljanja zapovjedne funkcije, o porijeklu se može tek nagađati, jer nema niti jednog relevantnog pokazatelja koji može dati bilo koju vrstu naznaka. Sljedeća vijest koja upućuje na hodočasnike s toga područja potječe iz 1477. godine. Među svjedocima na vakufnami bosanskog sandžakbega Ajas-bega, sina Abdulhajjeva, nalaze se hadži Husein, sin hadži Alije, i hadži Ahmed, sin Jakubov, koji se ujedno mogu ubrojiti i među prve muslimane iz Bosne.

Osim navedenih već među stanovnicima Sarajeva iz ranog razdoblja osmanske uprave, i to među rezidentima, nalazimo nekoliko hadžija: u Mahali mevlana Hatiba (?) je hadži Nesuh; u Mahali Mehmed-bega su: hadži Mustafa, hadži Hamza i hadži Alija.

O tome kako su u stara vremena ispraćane hadžije iz Mostara iscrpno je pisao Hasan Nametak, koji je ustvrdio kako “možda nijedno mjesto u Bosni i Hercegovini, pa ni u cijeloj Jugoslaviji, nema takva običaja kao Mostar, da se hadžije kad pođu da obave hadž, taj sveti Božji farz, tako impozantno isprate, te kad se vraćaju da se isto tako dočekaju i kući doprate. Od davnina je to, i nema pamtenika da zna ili da je čuo kad nije toga adeta bilo. Osim odrasloga svijeta tu je i množina sitne mektebske djece, koja upravo i sačinjavaju tu veliku zanimljivost, pa ću pokušati da ovdje to iskažem – piše Nametak i nastavlja opisujući:

-Otkako su muslimani naselili grad Mostar, vazda je bilo sibjan-mekteba, pa i dan-danas postoje tri mekteba, koje su nam veliki dobrotvori još pred 350 i više godina ostavili i za njihovo izdržavanje osigurali lijep dohodak. Ti dobrotvori su Karađozbeg, Čejvangeb Kethoda i Derviš-paša Bajezidagić. Ti su mektebi danas reformirani i pohađa ih 500-600 sitne mektebske djece. Eto, ova djeca sačinjavaju taj zanimljivi ispraćaj hadžija. Kod nas je običaj, da hadžija pred polazak u Meku pozove muallime da dođu s mektebskom djecom, da ga otprate od kuće do željezničke stanice s dovom, koju uči dvoje djece, a druga djeca, koja za njima u redu idu, prate dovu sa amin iza svakoga stiha. Do nazad 50 godina, dok nije Mostar bio spojen željezničkom prugom s morem, praćene su hadžije do ‘Hadžinske sofe’, a to je mjesto udno Mostara s lijevu obalu Neretve, prema duhanskoj tvornici, uz cestu, koja vodi u Metković i na more. Tu bi se hadžije rastale s pratiocima, pojahali na konje, a pratioci se vraćali svojim kućama. Danas je ispraćaj do Lakišića džamije u Ričini, blizu željezničke stanice.

Hadži Jusuf Livnjak

Putopis s hadža napisao je 1615. godine Hadži Jusuf Livnjak, sin Muhamedov iz Livna. Zaslugom alima Mehmeda Mujezinovića, prijevod najstarijeg putopisa u BiH mogli smo s turskog prvi put, uz popratne bilješke priređivača i prevodioca, čitati 1974. godine u časopisu Život. Hadži Jusuf bio je mujezin Lalapašine džamije u Livnu, a iz putopisa saznajemo da je, baveći se “dozvoljenom trgovinom”, zaradio 18 hiljada akči te je sa svojom braćom, kao “nejaki i siromašni rob Božiji potreban milosti Stvoritelja”, krenuo obaviti svetu islamsku dužnost hadža. U Bosnu se vratio nakon godinu i deset dana u torbi noseći svoje dragocjene putničke zabilješke.

Putovao je carskim putem (stambolskom džadom) do Novog Pazara, preko Prištine u Istanbul. Lađom je nastavio do Aleksandrije pišući o brojnim otocima Egejskog, Mramornog i Sredozemnog mora. Ploveći Nilom, stigao je do Kaira i karavanom nastavio do Sueza, zatim se ponovo ukrcao na lađu i preko Crvenog mora stigao u Džidu i uskoro do svog konačnog cilja – Meke i Medine.

Krenuli smo sa prvog konaka, izljubivši ruke dobrih ljudi i s njihovom dovom otputovali smo sa čaira našeg prijatelja Husejn-spahije i zatim prispjeli u Ramu kod naših efendija Džafer-bega i Ibrahim-bega i tu konačili. Oni su nas neobično lijepo primili. Iza toga smo u nedjelju prispjeli na konak kod našeg prijatelja Hadži Osmana u Prozoru gdje smo zanoćili na njegovom čairu i tu ostali i u ponedjeljak. U utorak smo došli u Dusinu, a potom u Šeher-Sarajevo i tu se zadržali tri dana”, opisuje Livnjak dio putovanja kroz Bosnu i Hercegovinu.

– Zatim smo u subotu krenuli iz Sarajeva i stigli na konak u Praču gdje smo ugledali mlađak mjeseca džumadel-ahira [28. VI. 1615]. Odatle smo stigli u kasabu Čajniče. To je lijepa i uredna manja kasaba. Između Prače i Čajniča nalazi se kasaba Goražde pokraj koje protiče velika rijeka Drina. Iz Čajniča smo prispjeli u Pljevlje (Taslidžu). To je isto tako lijepa i uredna kasaba. U njezinoj čaršiji se nalazi krasna džamija, u kojoj smo vidjeli pet primjeraka lijepo pisanih Kur’ana. Pred džamijom su veliki mramorni stubovi i lijep šadrvan. Iz Pljevlja smo došli u Prijepolje kraj kojeg protiče velika rijeka Lim, zatim smo prispjeli u Sjenicu, pa u Jeni-Pazar [Novi Pazar], također lijepu kasabu. U polju kraj Pazara teče velika rijeka Ibar.

Hadži Jusuf Livnjak, uz izuzetnu sposobnost opažanja i bilježenja, nesumnjivo je bio obrazovan čovjek, a Mujezinović kaže da je iza njega ostao i jedan kalendar (rozname) u kojem su mjeseci bilježeni na narodnom jeziku te bez sumnje ustvrđuje da se mujezin Lala-pašine džamije bavio i astronomijom. Štaviše, Hadži Jusuf, kao graditelj sunčanog sata na Lala-pašinoj džamiji, smatra se prvim astronomom u BiH.

Kršćani i bedeli

U januaru 1889. godine list Bosanska vila donosi članak o običajima bosanskohercegovačkih muslimana u vrijeme Kurban-bajrama. U članku, između ostalog, stoji:

– Za uspomenu žrtve Avramove imadu Turci tako zvani kurban bajram, koga i naši Muhamedovci slave. Tada ce svaki od njih, koji je ikoliko moguci kupiti po jednog ovna, pa ce ga na bajram u jutru zaklati, a bogati bezi i agalari kupe po dva-tri do deset, pa razdijele sirotinji. Sultan u Stambolu kupi ih do stotine, i sve to o bajramu razda sirotinji.

Na nekoliko dana pred ovaj bajram puna je caršija ovnova, ne moreš maknuti nikud od njih, a naši Muhamedovci okupili se pa izbiraju i pazaruju, pa dok se koji pazari evo ti amala ili kakvog seljaka pa ga uprti na leđa, kao što naša slika prikazuje i nosi ga aginoj kući. Ovaj bajram zove se još i anilarski, jer kad adžije stignu na Meku, valja im svakome biva, tamo u initi po jedan kurban, a gledaju da prispiju taman o ovom bajramu, kao i naši što žele da budu velike nedelje u Jerusalimu i o Vaskrsu.

Hadži hafiz Muhamed Krpo objavio je 1938. godine u Sarajevu putopis nazvan Put na hadž. U njemu je jedan dio odvojio i za bedele, ljude koji u ime druge osobe obave hadž.

– Ogromna većina našeg svijeta smatra bedele kao neku vrstu – sluga… i zakida ih u njihovim pravima. Znadem slučajeva, gdje je neki čovjek vasijjetom odredio da se za njega pošalje bedel na hadž i u tu svrhu oporučno ostavio svotu od din. 20-25-30.000 – piše Krpo i nastavlja:

– Njegovi nasljednici taj bedelluk dadu nekomu Arapu, koji, jedva čekajući da može ići svojoj kući, primi i mora primiti koliko mu se god dade. Vidjevši čovjeka u nevolji, utrpaju mu od 5-10-12 hiljada dinara i misle da su time izvršili vasijjet umrloga i skinuli dug hadža sa njega, a ne znaju, da su time okrnjili pravo siromaha Arapa – bedela, te da su sebi protu-šerijatno prisvojili višu polu svote, koju je njihov bližnji u tu svrhu vasijjetom ostavio. Na taj način, takvi besavjesni ljudi, opogane svoj imetak i – za vrlo kratko vrijeme totalno materijalno propanu i spanu na prosjački štap; jer – Božija je kazna neminovna, a Bog dž.š. ne trpi da se ikome učini nepravda, niti da se ma čije pravo ošteti i okrnji. Imade ih opet, koji, našavši pukog siromaha, kojemu odluče dati bedeluk, s njime se cjenkaju i – narede se, recimo, za 15.000 dinara a njemu za podvoz tamo i natrag, te za takse, put u Medinu i troškove oko izvršenja hadža i za sve ostalo, treba najmanje 20.000.

Taj siromah iz ljubavi prema svetim mjestima, a u želji da ode i da ih vidi, u želji da svojoj familiji, a i sebi, obezbijedi pristojno izdržavanje bar za ono vrijeme dok ode i vrati se, primoran je primiti i rado prima makar i manju svotu, nego što je potrebna za to. Takav čovjek, kad dođe u Hidžaz, ni uz najbolju volju ne može delilima ni njihovim pomoćnicima dati ništa ni za stan ni za hranu niti za sve mnogobrojne usluge, koje mu čine. On u prvom redu pada na teret delila. Od njega traži da ga besplatno otpremi iz Mekje u Džidu, pa eventualno i u Medinu i natrag; traži – besplatnu vizu, besplatnu kartu, ili bar u pola cijene, od Džide do Pireja itd. Takav još uz to pane na teret Bos. Hadžija i – time se njegovo dostojanstvo hadžije sroza na najniži stepen, – stepen običnog prosjaka.

O prvim hadžijama iz Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata pisao je Hasan Ljubunčić u svom radu Istorija hadža u Bosni i Hercegovini, u kojem stoji:

– Kako god je Prvi svjetski rat prekinuo tradiciju hadža kod nas, pa se nije išlo na hadž ni za vrijeme rata ni poslije njega na nekoliko godina, tako isto je i Drugi svjetski rat tu tradiciju prekinuo. Punih 10 godina od 1939. do 1949. nijesu iz naših krajeva išle hadžije u sveta mjesta Meku i Medinu. Tu tradiciju odlaska na hadž iza Drugog svjetskog rata ponovo oživljava 1949. preuzvišeni reis ulema hadži Ibrahim ef. Fejić, koji te godine ispred Islamske vjerske zajednice odlazi na hadž sa svojim zamjenikom hadži Murat ef. Šećeragićem i još trojicom predstavnika naših narodnih republika u kojima žive i muslimani. Ta lijepa tradicija hadža ponovno se nastavila 1954., kada je iz naših krajeva otišlo na hadž 11 hadžija i to 8 iz Sarajeva (H. Muhamed ef. Mujagić, H. Mujaga Kovačević, H. Salimaga Džino, H. Hafiz Smail Fazlić, H. Salih Namić, H. Mehmed Zečević i H. Hasan Ljubunčić), 2 iz Visokog (H. Mustafa Hadžiibrahimović i žena mu H. Adila) i 1 iz Srebrenice (H. Alija Selmanagić). Ovom prilikom bio je na hadžu i H. Asimaga Džino iz Sarajeva, koji nije išao zajedno sa spomenutom grupom. On je išao iz Šama gdje je bio u posjeti kod svoga sina.

Sjećanje s putovanja na hadž napisao je 1969. godine i Fejzulah Hadžibajrić.

– Sabah sam klanjao u Begovoj džamiji, otišao kući da se oprostim sa porodicom i praćen Tekbirima došao do Careve džamije. Bila je velika gužva i jedva sam se probio do mjesta u autobusu. Vodič autobusa broj 1, Hadži Hafiz Mustafa ef. Sahačić, daje znak za polazak i autobus se je počeo probijati kroz narod – sjeća se Hadžibajrić.

– U vožnji do Koševa pratioci hadžija formirali su kolonu automobila što je uljepšavalo izgled i povećavalo raspoloženje. Mi smo u autobusu učili tekbire. Na izlazu iz grada kolonu su čekali Reis-ul-ulema Hadži Sulejman ef. Kemura sa Hadži Naim ef. Hadžiabdićem, Husejin ef. Đozom i drugim funkcionerima IVZ. Od Vogošće do Orašja na Savi, u gradovima i selima koji su ležali na putu, narod je ispraćao hadžije, uz pozdravne manifestacije koloni sa hadžijama. U Orašju se je od hadžija oprostio reis-ul-ulema zaželivši sretan put i povratak, dok su Đozo i Hadžiabdić produžili put na čelu kolone, od 10 autobusa. U Beogradu nam se priključio Hamdi ef. Jusufspahić, glavni beogradski imam, kao glavni vođa hodočasnika.